Prebrodili smo sve prepreke u prvih 40 dana, prva tri meseca, prve grčeve, nikli su i prvi zubići, počeli smo sa dohranom….
Tekst: Anđelka Kotević, HALO BEBA
Nekako sada sve ide svojim tokom, skoro da se može reći, da „srce mamino i tatino“ ima svoj red, zna se kada je budno, a kada spava, kada jede, kada se šeta…i tako, naslanja se dan na dan, beba raste, i postaje malo dete. Jedan skoro običan dan, idilična slika mame sa anđelkom u naručju. Anđelak mirno sisa, kad odjednom iz čista mira, zarije svoje iglice zvane zubići u bradavicu, zagrize svom svojom snagom. Mama jauknu, vide sve zvezde na nebu i sva ostala nebeska tela, dete se uplaši, pusti dojku, zaplaka koliko ga grlo nosi. Teško da se može i zamisliti drugačija reakcija na ovakvu bolnu, iznenadnu situaciju.
Prvi ugriz prilikom dojenja
Uplašeno dete treba vratiti na dojku, tešeći ga. Najčešće je to prvi i poslednji ugriz. Ako se ipak ponovi, najbolje bi bilo pritisnuti glavicu na dojku, zapravo nosić, a beba će refleksno otvoriti usta kako bi disala, i pustiti bradavicu. I tada, strogim glasom i oštrim pogledom treba reći: „To me boli, ne ujedaj!“ i svaki put kada ponovi ujedanje, napraviti pauzu u dojenju, ponoviti reči strogim, hladnim glasom. Tako odojčetu šaljemo poruku da prestane ujedati, ali i da to nije prihvatljivo ponašanje. Ne pokušavajte da istrgnete dojku, možete je još više povrediti. Ako pak viknete na dete, uplašiće se, a to zaposledicu može imati prestanak dojenja. Dete ne zna da vas ujedanje boli.
Grickanje iz osećaja sreće
Roditelji ili odrasli koji se bave bebama, odnosno decom, često iz osećaja sreće i radosti grickaju bebama prstiće, naročito na nožicama, štipkaju obraščiće, guzu… Pri tome se smeju i bebe i odrasli. Za odrasle to je odraz ljubavi i zadovoljstva, a za bebe je to i zadovoljstvo i učenje. Ne lezi vraže, ubrzo se roditelji počnu žaliti na dete koje ujeda njih ili stariju braću i sestre. Svi se ljute, osim bebe koja se čudi što se ne smeju, a zaboravili su da su joj često demonstrirali kako se to radi. Ponekada se zabrinuti roditelji žale da im dete dolazi iz vrtića sa otiscima zubića nekog drugara.
Ujedanje, čupanje i štipanje je istraživanje
Mala deca uzrasta od godinu dana do tri godine, prolaze kroz fazu ujedanja druge dece ili odraslih osoba. Za ovakvo, uglavnom nenamerno ponašanje postoje brojni razlozi – što je dete mlađe, ujedanje, čupanje i štipanje može se pripisati istraživanju sveta oko sebe. Neka deca to rade iz znatiželje, istraživački, da vide šta će se desiti. Često, veoma često traže pažnju. Već su naučili da će na ovaj način izazvati reakciju (doduše negativnu), što im je i cilj. Treba imati na umu da su deca u ovom uzrastu uglavnom egocentrična. Ujedanje jednogodišnjaka može se smatrati normalnom razvojnom pojavom. Deca koja to rade, nailaze na neodobravanje okoline i počinju da to rade sve ređe i ređe, dok ubrzo sasvim ne prestanu. Ujedanje se može smatrati normalnim, ukoliko su to pojedinačni slučajevi, rezultat istraživanja i eksperimentisanja.
Vapaj upućen odraslima
Ako su ujedanja češća, mogla bi ukazivati na određeni emotivni i ponašajni problem deteta. Dete neadekvatno usvaja veštine kontrole agresivnog ponašanja. Neka deca se oslobađaju napetosti koju osećaju kod kuće tako što iskaljuju bes na drugoj deci, najčešće onoj slabijoj, mirnijoj. Ponekada rođenje brata ili sestre rezultira agresivnim ponašanjem prema drugoj deci u obdaništu. Nekada je ovakvo ponašanje reakcija na stogi režim u kući, nekada je čak reakcija na zlostavljanje koje dete trpi u porodici. Oblici agresivnog ponašanja su različiti, osim ujedanja, tu je i guranje, šutiranje, čupanje, udaranje, napadanje druge dece, otimanje igračaka, uništavanje istih.
Detetovi česti ujedi su ponekada vapaj upućen odraslima. Kao da kaže: „Upomoć! Imam problem!“ Tuča između braće i sestara nailazi na roditeljsko ignorisanje, pod izgovorom da će to oni rešiti sami. Ne bi trebalo zanemarivati agresiju, sankcije bi bile adekvatna vaspitna mera, kao i uvođenje pravila u ponašanju. Svako je dete individua za sebe, u interakciji sa svojom okolinom. Zato je važno posmatrati dete, ali i sredinu u kojoj se dete nalazi. Često je razlog ujedanja skretanje pažnje, ali može biti i izraz određenog stepena nezadovoljstva koje iskazuje na ovaj način.
Šta treba uraditi?
• Od oko 3. ili 4. meseca, pa nadalje, dete stavlja u usta sve što dohvati, na taj način istražuje, uči o svetu oko sebe.
• Često je to i odraz reakcije na nicanje i izbijanje zubića, pa zbog toga grize sve oko sebe. Pomozite mu tako što ćete specijalnim gelom masirati desni, davati mu dagrize ohlađene „glodalice“ (ne zamrznute).
• Niko ne bi trebalo da se smeje kada dete ugrize bradavicu, nos, bradu, uvo, prst ili druge delove tela osobe koja se njime bavi.
• Dok se doji beba, ne bi trebalo razgovarati telefonom, čitati knjigu, gledati u kompjuter ili razgovarati sa drugom osobom.
• Dok beba sisa, ako je moguće, treba gledati u nju, uspostavljati kontakt očima, pričati nežne reči svome čedu. Maziti ga.
• Ako neće da sisa, ne treba ga prisiljavati.
• Ako zaspi na dojci, izvaditi dojku pre nego se probudi.
Odlučno reagujte!
Odlučno, čvrstim glasom, jednogodišnjaku kažite: „Ne!“, ruku mu držite čvrsto jedan minut, napravite pauzu
u komunikaciji, svojim stavom, tj. neverbalnom komunikacijom pokažite da je takvo ponašanje neprihvatljivo. I uvek to uradite na isti način. Malom detetu od 2-3 godine objasnite kratkim, jasnim rečenicama da to što radi boli i povređuje drugu osobu. Ponudite da ujede sebe za ruku, kako bi shvatilo kako boli. Nikako nije dobro vratiti detetu istom merom, ugristi ga, počupati ili uštinuti, tako ga učimo agresivnom ponašanju. Izgovor tipa
„još je malo“ – nije dobar, jer jeste malo da razume, ali nije malo da nauči da razume. Ako se, pak, ovakvo ponašanje nastavi ili pogorša trebalo bi zatražiti savet dečjeg
psihijatra.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.