Košarkaški turniri za njega su bili mučenje. Kažnjavao bi sebe danima zbog promašenih koševa i loših dodavanja, čak i kada bi njegov tim na kraju pobedio. Kad god bi lopta prošla kroz obruč, više je delovalo da mu lakne nego da je srećan, kao da je zahvalan što nije ponovo zabrljao. U periodima između utakmica, vreme je provodio sam, zureći u iPad. Nije želeo da priča ni sa kim, čak ni sa mnom
Piše Dejvid Mekglin
Moj sin Gejlen igrao je košarku još otkada je sa četiri godine dovoljno stasao da drži loptu. Sada je jedanaestogodišnjak od 170 centimetara, skoro za glavu viši od svoje majke, žustar i okretan. Uspevao je da pogodi koš sa bilo koje tačke u dvorištu. Košarka je, dugo sam tako mislio, bila njegova sudbina.
Već sa devet godina potpisali smo za klupski tim, što se iz šestonedeljne rekreativne igre pretvorilo u šest meseci intenzivnog igranja na turnirima. Kada je postalo očigledno da je svaki klinac u njegovom timu vanserijski talenat poput njega, zakazao sam mu privatne časove sa kapitenom košarkaškog tima na koledžu na kojem predajem.
Čitavo leto proveo je igrajući basket, a na kraju sezone narednog proleća počeo je da igra za nacionalnu omladinsku organizaciju sporta, zbog čega smo počeli da putujemo još više. Tri vikenda mesečno, od oktobra do jula, išli smo na turnire. Svi roditelji žalili su se zbog beskrajnih vožnji, izgubljenih vikenda, sati provedenih na klupama, ali svi su se, takođe, slagali da je vredelo žrtvovati se. To je cena uspeha.
Nije mi bio stran svet visokointenzitetnih sportova. Odrastao sam uz plivanje i vikende provodio u zagušljivim, hlorisanim unutrašnjim bazenima. Bio sam u tome dovoljno dobar da dobijem mesto u Prvoj univerzitetskoj diviziji gde sam redovno gubio od plivača koji su osvajali olimpijske medalje. Dvadeset godina kasnije, i dalje sam svakog jutra odlazio na plivanje i nastavio da verujem u moć sporta – da fokusira telo i um, oslobodi endorfin, izgradi doživotna prijateljstva. Čak su i porazi imali svrhu. Svako ko je ikada voleo neki sport naučio je na teži način da život ponekad nije fer.
Ali dok sam se ja (uglavnom) radovao treninzima i prilikama da izmerim snage sa vršnjacima, košarkaški turniri za Gejlena su bili mučenje. Kažnjavao bi sebe danima zbog promašenih koševa i loših dodavanja, čak i kada bi njegov tim na kraju pobedio. Kad god bi lopta prošla kroz obruč, više je delovalo da mu lakne nego da je srećan, kao da je zahvalan što nije ponovo zabrljao. U periodima između utakmica, vreme je provodio sam, zureći u iPad. Nije želeo da priča ni sa kim, čak ni sa mnom.
Isprva sam mislio da je u meni problem. Razočarao sam svog sina zato što nisam voleo njegov sport dovoljno za obojicu – sve do jedne nedelje kada sam za vreme utakmice na klupi sedeo pored drugog tate čiji sin igra. Rekao mi je da i njegova starija deca igraju košarku, da na turnire dolazi već petnaest godina i da će, bilo mu je jasno, to raditi još makar narednih deset. Kada sam ga pitao da li njegova najstarija ćerka još igra, nasmejao se i rekao mi: “Do kraja srednje škole je toliko pregorela da nikada više nije htela ni da gleda košarku. Čak ni na televiziji.”
“Je li vredelo?”, pitao sam.
“Gradi karakter”, rekao je, iskezivši se. Shvatio sam da nije u to zaista verovao. Počeo sam da se pitam da li je to uopšte istina. Da li sport u tom uzrastu zaista usađuje disciplinu i odlučnost onako kako to druge aktivnosti – poput učenja grčkog jezika, recimo, ili farbanja ograde – ne uspevaju? Koliko često žrtvovanje detinjstva na oltaru sporta zaista donese dobrobit u odraslom dobu?
“Da li joj je makar bilo zabavno?”, upitao sam ga.
“Ponekad”, odgovorio je. “Ali nije se radilo o zabavi.”
Ja smatram da bi trebalo, i Džon Eng, izvršni direktor Nacionalne alijanse za omladinski sport se slaže. “Deci je potrebna i društvena i sportska raznovrsnost”, napisao je u mejlu. “Kada izvor oba postane ista aktivnost, onda loše (čak i prosečno) iskustvo dovodi do toga da zamrze ne samo sport nego i bilo kakvu drugu fizičku aktivnost.”
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Fondacija Novak Đoković okuplja najveće regionalne stručnjake na akreditovanoj konferenciji o roditeljstvu
Fondacija Novak Đoković organizuje konferenciju namenjenu pre svega stručnjacima, ali i roditeljima i svim bržnim osobama dece u ranom razvoju Vrhunski stručnjaci za oblasti ranog razvoja i adolescencije govoriće 10....
Otac Predrag Popović: Možete upropastiti dete na dva načina
Otac Predrag Popović neretko govori o tome koliko je porodica važna, koliko su roditelji krljučna karika u obrazovanju čoveka, kao i kako roditelji mogu uticati na život i karakter svog...
Ćerka mi je rekla da su je u školi nazvali glupom i ružnom. Evo šta sam uradila
“Mila, šta je bilo?” “Mama, drugarice su rekle da imam ružnu kosu i da sam glupa” – rekla je i briznula u plač. Na ovako nešto je retko koji roditelj...
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Nema komentara.