Jednog Badnjeg dana devojčica legne rano da spava, u nadi da će možda ujutru naći koju igračku pod uzglavljem. I usni tad vrlo čudnovat san.
Na kraju varoši stanovala je ta mala devojčica. Kada bi joj se roditelji vratili s rada, huknuli bi umorni govoreći kako im je kuća iza božjih leđa. A devojčici bi govorili da i Božić-bata zato ne može obično da dospe sa svojim igračkama do njihove kućice. On ranije sve porazdaje i kad dođe na kraj varoši i pogleda u svoju torbu – vidi da je prazna. Zato je devojčica uvek pred Božić molila roditelje da se presele malo bliže, kako bi i ona mogla dobiti igračaka.
Jednog Badnjeg dana devojčica legne rano da spava, u nadi da će možda ujutru naći koju igračku pod uzglavljem. I usni tad vrlo čudnovat san. Kao viri ona kroz prozor, a ulicom ide Božić-bata bele brade, u zlatnoj mantiji, poštapa se kao da je pod velikim teretom godina. I taman je devojčica htela da ga vikne, a on sam uđe u sobu, i sede na postelju. Bio je vrlo čudan Božić-bata. Umesto očiju kao da su mu sijale zvezde na licu, i vejao je oko njega miris oblaka i neba. On pomilova devojčicu po zlatnoj kosi i reče:
– Razdao sam već sve igračke. Ima tako puno dece u vašoj varoši, pa dok sam stigao do tvoje kuće nije ništa ostalo.
– A zašto meni nisi bar jednu sakrio od druge dece i doneo? Zašto mi nikad nisi doneo igračaka? – pitala je kroz plač devojčica.
A Božić-bata je opet pomilova po glavi, vadeći iz torbe neku tablu punu zlatnih crteža, i reče joj:
– Pogledaj, ovde su naslikane sve moguće igračke, kola, automobili, dvorci ijedna carica.
-Ja hoću prave igračke, – zaplakala se devojčica.
A Božić-bata se samo smešio svojim očima kao zvezde i govorio:
– Nemoj plakati i dobro me slušaj. Dar koji sam tebi doneo bolji je od svih darova, ali samo pod uslovom da budeš dobra. Ako prođe godina dana a ti nikoga ne slažeš, sve ove naslikane igračke pretvoriće se u prave. Ako prođu tri godine, a ti ne ukradeš ni parče šećera, svi ovi naslikani dvorci i automobili pretvoriće se u prave, i sve će to biti tvoje. Ako u tome bogatstvu ne zaboraviš siromahe i budeš im uvek pomagala, postaćeš carica u najlepšoj zemlji na svetu.
Rekavši to Božić-bata joj ostavi tablicu sa zlatnim crtežima i iščeze.
Ujutru zlatokosa devojčica ispriča svoj san roditeljima, vesela što će kroz godinu dana imati gomilu igračaka, jer nikada nije lagala. Prolazili su dani, nedelje i meseci i devojčica nije nijednu laž izustila. Međutim, bilo je toliko mnogo iskušenja. Ponekad nešto razbije, i strah je bude da prizna mami, ali ipak ne slaže. Više je volela da dobije batine za grešku, nego da sakrije istinu. Tako je prošla godina dana i došao drugi Badnji dan. Devojčica stavi tablicu sa zlatnim slikama pod glavu, uverena da će se preko noći naslikane igračke pretvoriti u prave.
I zaista tako je i bilo. Kad je na Božić ujutru radoznalo podigla uzglavlje, stojao je čitav vašar igračaka. I sve onakve, kakve su bile naslikane na tablici. Dotrčaše i roditelji da vide, ne verujući svojim očima. Dotrčaše i deca iz susednih kuća, i kako Božić-bata obično nije ni kod njih svraćao, devojčica im razdade polovinu svojih igračaka.
Kad minu prva radost zbog igračaka, devojčica se seti šta joj je Božić-bata kazao. I pomisli s ponosom da joj je i taj uslov lako ispuniti, jer nikad u životu nije ništa ukrala.
Međutim, njeni roditelji su bili u to vreme još suviše siromašni, i često nije imala ni hleba da jede, pa je morala u školu gladna da ide. Po neki put bi pružila ruku da uzme kradom rumeni hlepčić od čiče koji je prodavao deci užinu u školskom dvorištu, ali bi se odmah trgla setivši se Božić-batinih reči. A u gladovanju su godine sporo prolazile, i devojčici se činilo da nikad neće doći dan kad će biti bogata i imati dvorce i hleba koliko joj srce želi.
Ipak su i te tri godine prošle, a devojčica nije ni korice hleba ukrala. I na Badnji dan uveče ona s nevericom pogleda zlatne dvorce na Božić-batinoj tabli, sumnjajući da se i te slike mogu pretvoriti u stvarnost.
Ali kad se ujutru probudi, zadivleno otvori oči ne dosećajući se onako bunovna šta to može biti: ležala je u zlatnom krevetu, obučena u svilu; svud oko nje tako isto blistala se raskoš. utom je ušla neka devojka i donela joj na poslužavniku doručak. Ona brzo, onako izgladnela, proguta jedan kolač, i u tom času se seti u čemu je stvar. Brzo skoči, obuče se, i iziđe da vidi šta sve ima oko njenog dvorca.
A okolo dvorca su bili vrtovi posuti srmenim injem, i jezera puna beličaste, polusleđene vode. I visoko, preko najvišeg drveća, dizala se zlatna ograda. Devojčica se nije mogla nadiviti. Ponovo se vrati u dvorac da probudi svoje roditelje, ali su već i oni bili budni i doručkovali. Tako su prvi put u životu Božić proveli siti i zadovoljni. Devojčica se nije posle ni u bogatstvu pogordila, pomagala je siromahe, i, kako sam čula, Božić-bata ju je učinio caricom u najlepšoj zemli na svetu.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: PORODICA
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Nema komentara.