I sva su ta deca sad ovde, sva su ona, kao anđeli, sva su kod Hrista, a On sam među njima, u njihovoj sredini, i pruža im ruke, i blagosilja njih.
Preveo Jovan Maksimović
Još sasvim mali dečko, od kakvih šest godinica, pa čak i manje, probudio se jednog jutra u vlažnom i hladnom polupodzemlju. Obučen je bio u nekakav tuđ kaputić, i drhtao je. Disanje mu izletaše u vidu bele pare, i, sedeći u uglu na nekom sanduku, on je iz duga vremena naročito puštao tu paru iz usta, i zabavljao se gledajući kako ona
izleće.
No on je veoma želeo da što jede. Nekoliko je puta od jutros prilazio drvenom krevetu gde je na podrtoj slamarici i na nekakvom zavežljaju ispod glave ležala bolesna njegova majka.
Kako je ona ovamo dospela?
Mora da je doputovala sa svojim dečkom iz neke druge varoši, pa se iznenada razbolela. Svratila je u polupodzemnu jeftinu gostionicu, gde je u jednoj prostoriji na drvenim posteljama noćivalo mnoštvo sirotinje. Stanovnici tog podzemlja behu se danas razišli, – bio je Badnji dan, – a jedini odrpanac što beše ostao tu u suterenu, ležao je mrtav pijan, – i ne sačekavši veliki praznik!
U drugom uglu sobe ječaše od reumatizma nekakva osamdesetogodišnja starica koja je negda po bogatim domovima živela kao dadilja, davala svu svoju dušu tuđoj deci, a sada je, zaboravljena od te dece i od njihovih roditelja, umirala samorana, jaučući i gunđajući na mališana tako da se ovaj već poče bojati i da priđe njenoj postelji.
Mali je našao negde u hodniku vode da se napije, ali korice hleba nigde da nađe, pa valjda već deseti put prilaziše da probudi svoju mamu. Strašno mu najzad bi da bude u mraku: odavno se već smrklo, a lampu još nikako ne pale.
Napipavši lice svoje mame, on se začudi što se ona nikako ne miče, i došla hladna kao zid.
“Mnogo je ovde hladno”, pomisli dečko, zastade malo, i nesvesno zaboravivši svoju ruku na ramenu pokojničinom. Zatim duhnu u prstiće da ih odgreje, pa najednom, napipavši na krevetcu svoj pocepan šeširić, polako, pipajući po mraku, pođe iz suterena. On bi, siromah, još i ranije pošao, ali se sve bojao nekog velikog psa koji je, gore na stepenicama, ceo dan arlukao pred susednim vratima. No sad pseto ne beše tamo, i on najednom izađe na ulicu.
Gospode Bože, kakva je to varoš! Nikad on još nije takvo što video. Tamo, u palanci, odakle je došao, noću je pomrčina kao testo – jedan fenjer na celu ulicu. Drveni, niski kućerci zatvaraju se daščanim kapcima; na ulici, čim se smrkne, nigde nikoga: svi se zatvaraju po kućama, i samo arluču čitavi čopori pasa, – stotine i hiljadama ih arluču i laju svu dragu noć.
Ali je zato tamo toplo bilo, i davali su mu da jede, a ovde – o Bože, da mu je sad da što jede!… I kakva je ovo vreva i tutnjava, kakva svetlost i ljudi, i konji, i gospodska kola, i zima, i zima!
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Dario Rosi: Detinjstvo međ’ babama na potezu Kalenić pijaca – Novo groblje – kafenisanje po komšiluku
Dario Rosi, predsednik Udruženja “Autizam – pravo na život”, priča upravo o tom ranom detinjstvu, kao i o tome zašto je i kako izbegao vrtić, ko ga je odgajao... i...
Vi ste tu, u školi, da NAHRANITE SVOJ UM, a ne da se ne stidite pred porodicom
„U prvoj sedmici škole mi, učenici 1-B odjeljenja, dobili smo obavještenje da će nas posjetiti fotograf. Sjećam se da nas je slikao sa podignutom rukom. - Sada podignite dva prsta...
Danas je Svetski dan knjige – dan kada se podsećamo zašto je tako važno čitati
Povod za obeležavanje Svetskog dana knjige i autorskih prava, koji se obeležava od 1995. godine nakon Generalne konferencije UNESKO-a u Parizu, bilo je odavanje počasti svetskim velikanima književnosti koji su...
Nema komentara.