Njegove knjige logičkih zagonetki teško ispuštaju iz ruku i deca i odrasli, a nastupi i druženja sa mladim čitaocima, sve su samo ne uštogljeni književni susreti. U pitanju je Uroš Petrović, naš poznati i višestruko nagrađivani pisac za decu, autor romana “Peti leptir”, “Aven i Jazopas u zemlji Vauka”,…
U pitanju je Uroš Petrović, naš poznati i višestruko nagrađivani pisac za decu, autor romana “Peti leptir”, “Aven i Jazopas u zemlji Vauka”, knjiga logičkih zagonetki “Misterije Ginkove ulice” i “Mračne tajne Ginkove ulice”, kao i četiri nastavka “Zagonetnih priča”.
Pored književnosti, bavi se ilustracijom, fotografijom i dizajnom, predsednik je Mense Srbije, jedan od najuspešnijih rešavača IQ-X testa na svetu i koautor NTC sistema učenja za unapređivanje intelektualnih sposobnosti dece i stimulaciju darovitih, koji se predaje i primenjuje u nekoliko zemalja Evrope.
Za Detinjarije, Uroš Petrović govori o svojoj najnovijoj knjizi i procesu sastavljanja zagonetki, kao i o značaju mozganja i odgonetanja za intelektualni razvoj dece (i odraslih):
Za predstojeći sajam knjiga spremili ste novi, 5. nastavak Vaših popularnih Zagonetnih priča, u izdanju “Lagune”. Šta možete da kažete o ovoj knjizi?
Knjiga je peti nastavak serijala koji je dobio nagrade “Neven” i “Dositejevo pero”. Svi nastavci doživljavaju višestruka izdanja, koriste se za radionice sa decom u više zemalja Evrope. Može se već reći da je reč o prepoznatljivoj robnoj marci. I ovaj nastavak ima jednu priču za koju nije dato rešenje u knjizi. Ono što je zanimljivo, ovo je prva knjiga iz serijala koju je ilustrovao Dejan Mandić, umesto dosadašnjeg crtača Ilije Melentijevića, koji sada stvara u Australiji. Obojica su veliki majstori.
Kako izgleda proces nastajanja vaših zagonetki? Da li ih sastavljate za računarem, kada dođe vreme za pisanje sledeće knjige, ili su u pitanju trenutci iznenadne inspiracije? Da li je uopšte moguće pisati ovakvu literaturu „po narudžbini“?
Najteže zagonetne priče sam smislio u najrazličitijim situacijama. Inspiracija je kao iznenadna prirodna nepogoda – ne bira vreme ni mesto. Poslednja priča koja mi je pala na pamet, a koja će zbog svoje težine dugo zabavljati čitaoce i rešavače misterija u nekoj od sledećih knjiga, nastala je tako što sam u automobilskom servisu morao da čekam promenu akumulatora i listao neke kataloge za dodatnu opremu. Bilo je dovoljno da mi se od jednog naslova učini neka druga reč, i nova, teška i izazovna zagonetna priča je bila tu! Ostalo je samo da je uobličim u tekst, i sada jedva čekam da je objavim.
Neke od priča sam i čuo još u detinjstvu, pričali smo ih pored vatre ili tokom letnjih noći – uostalom, zna se da su zagonetke stare koliko i ljudski rod, i da su bile omiljene još kod starih Egipćana. U jednoj od knjiga obradio sam i prilagodio zagonetku staru 4000 godina.
Roditelji su često ti koji predstavljaju most između Vaših knjiga zagonetki i dece. Oni ih deci čitaju, podstiču ih da mozgaju. Da li imate neke savete za njih, na koji način da decu „vode“ kroz njihovo rešavanje? Kako da se postave ako dete lako odustaje, ne pokazuje spremnost da se potrudi i razmišlja već želi brzo da dođe do rešenja,tj. da ga pročita?
Dete odustaje samo ako mu nešto nije dovoljno zanimljivo i inspirativno. Jako je važno da se ne gleda rešenje. Bolje je bilo kakvim navođenjem dovesti nekoga do rešenja, nego mu ga pružiti tek tako. Često govorim i deci i roditeljima da sam trenutak otkrića pravog odgovora nije ni blizu toliko važan koliko put do njega. Kao i u životu!
Šta rešavanje zagonetki i mozgalica “radi” dečijem umu? Zašto su one korisne?
Deca razmišljaju, povezuju ono što znaju i ono što slute, a tako u njihovom mozgu dolazi do jako korisnih procesa. Vijuge se razrade, i bivaju otvorenije i spremnije za izazove koji ih neminovno čekaju. Višak mašte i manjak ograničenja su na njihovoj strani, i voleo bih da ta blaga sebi sačuvaju i kada odrastu. Uverio sam se da mnoga deca rešavaju i one zagonetne priče čije je rešenje odraslima gotovo nedostupno!
Da li i naši, ne toliko plastični odrasli mozgovi, mogu imati koristi od rešavanja zagonetki, kao što je slučaj sa dečijim?
Fiskultura mozga je jedini način da taj složeni organ ostane dugo godina funkcionalan i efikasan. Zakoni prirode važe i u tom univerzumu koji se naziva neuronska mreža. Ako se određene neuronske veze koriste – granaju se i jačaju. Ako se ne upotrebljavaju, tanje se i pucaju. Energija mora da se sačuva za ono što se koristi, jedan je od lako dokazivih zakona prirode.
Da li i sastavljanje sopstvenih zagonetki može biti podsticajna aktivnost za decu? Kako da ih roditelji motivišu za to – kroz igru, zadatke?
Sa doktorom Rankom Rajovićem držim predavanja o našem NTC sistemu učenja u mnogim vrtićima, školama i fakultetima u zemlji i inostranstvu. Razgovarali smo sa stotinama ljudi koji se bave decom, od kojih su mnogi vrhunski, priznati stručnjaci. Primetili smo da darovita deca veoma brzo počinju da smišljaju sopstvene zagonetne priče i pitanja. To je pouzdan znak da je dete u stanju da razmišlja divergentno, što je jedan od znakova darovitosti. Dete koje uspe da smisli zagonetnu priču, sutra će moći da pronikne u srž mnogih problema, i da ih uspešnije rešava.
Na koje još načine roditelj može da stimuliše svoje dete da razvija svoje intelektualne sposobnosti? Roditelji danas poklanjaju mnogo više pažnje školama stranih jezika, računarskoj pismenosti itd, a zapostavljaju značaj fizičke aktivnosti i igre na otvorenom?
Mogućnosti su beskrajne – od zabavnih, zagonetnih pitanja tipa “Šta je zajedničko za paukove i tenisere?” do zaboravljenih igara koji razviju motoriku prstiju i akomodaciju oka, na primer. Jako je važno i da se deca zainteresuju za ono što želimo da ih naučimo, jer je to preduslov za bilo kakav napredak. Za roditelje dece mlađe od 7 godina bih preporučio knjigu Ranka Rajovića “IQ deteta-briga roditelja”, kao i sjajne knjige “Samostalna deca su srećnija” i “Motivacija” u izdanju Lagune.
Šta mislite o savremenom trendu prezaštićivanja dece? Kako u fizičkom smislu (ne penji se na drvo, pašćeš), tako i u psihološkom (klasične bajke više nisu primerene jer sadrže surovosti, nasilje itd)?
Današnja deca jesu prezaštićena a stepen zaštite je obrnuto srazmeran od razvijene sposobnosti za snalaženje. Malo toga što vredi je nastalo iz okruženja apsolutne udobnosti.
Koliko je važno da deca čitaju? Svaka sledeća generacija čita sve manje, šta roditelji mogu da učine da zainteresuju decu za knjige? Kako ste vi zavoleli knjige?
Razlika između dece koja čitaju i dece koja ne čitaju se vidi već u školi. Kada odrastu, njihova sklonost ka čitanju postaće prepoznatljiva, na prvu rečenicu razgovora. Svi bismo više voleli da nam se deca lepše i elokventnije izražavaju, da njihova verbalna inteligencija bude veća a ta nam se želja neće ispuniti ako dete nismo uspeli da naklonimo knjigama.
Ja sam knjige zavoleo preko veoma zabavne, danas gotovo zaboravljene, međustanice – stripova. Sa njih sam, nekako prirodno, prešao na knjige. I danas smatram da su mi neke od njih promenile život. Na bolje, naravno.
Između mnogih Vaših okupacija, izuzetno uspešno se bavite fotografijom. Kakve (stručne) savete biste dali roditeljima, koji žele da naprave uspešne fotografije svoje dece?
Deca se fotografišu zaigrana, usredsređena i sasvim uronjena u situacije shodne njihovom načinu poimanja života.
Deci (i odraslima) ste kroz svoje knjige i na svojim nastupima postavili do sada na stotine pitanja. Šta oni Vas najčešće pitaju?
Najčešće me pitaju šta još nosim u mom tajanstvenom rancu, od koga se ne odvajam i koji je važan segment u druženju sa čitaocima. Dogodi se i da mi neko od njih zada svoju zagonetke, ali ih obično razočaram brzim rešavanjem. Moje su vijuge prilično uvežbane.
Možete li čitaocima Detinjarija da “poklonite” jednu zagonetku?
Naravno! Zašto se Marta (devojčica iz serijala “Misterije Ginkove ulice”) jednom jako radovala kada je precrtala tri ista slova?
Pomoć: Većina ljudi koja ovo čita, i sama je doživela to Martino iskustvo. Dakle, radovala se kada je precrtala tri ista slova!
(Rešenje je lako: Igrala je iks-oks, i pobedila)
(Razgovarala: Jovana Papan)
O knjizi:
ZAGONETNE PRIČE
Knjiga peta
Nove Zagonetne priče – novi izazovi za sve radoznale čitaoce.
„Savršene mozgalice, maštovite, zabavne, poučne. Nezaobilazna literatura za sve koji bi da posvedoče o podmazanosti točkića u glavi, bez obzira na uzrast.“
Dušanka Jelenković
„U kultnoj televizijskoj seriji “Na slovo na slovo”, Radovićev Mića kaže lutku Aćimu: ’Nemoj biti bezobrazan, budi pametan.’ Ovo bi mogao biti moto Petrovićevih Zagonetnih priča. One Zagonetne priče nisu samo osobeno vežbanje pameti već posreduju raznovrsno i raznorodno iskustvo, stečeno iz knjiga, stripova, filmova, priča, ali i lutanja kroz prirodu, i podstiču dragocenu interakciju deteta i odraslog i, ne manje, i međusobnu intrakciju odraslih…„
Dr Ljiljana Pešikan-Ljuštanović
Ovo mi je nažalost jedini način da kontaktiram Uroša Petrovića, nadam se da ćeš pročitati ovo… Sigurno se ne sećaš naranžaste smajli loptice koju si mi dao u osnovnoj školi “Žarko Zrenjanin” šre jedno osam godina, ali se ja sećam veoma dobro.
Od tada sam počela da čitam zagonetne priče i da razmišljam (hvala ti). Mogu da kažem da otkako sam počela da rešavam zagonetke svaku sledeću knjigu rešavam sve lakše… i da, u vezi Mračnih tani Ginkove ulice, rešenje Mračne tajne naoko poslednje Migulove kapije još uvek me muči ali ono što mogu da predpostavim za sada je da je u pitanju reč GRAD (grad kao mesto u kome živiš i grad kao padavina) ali ako je to rešenje koje se traži ja se sa time ne bih složila (neki ljudi mrze svoj gramed u kome žive, a neki kao ja npr. OBOŽAVAJU GRAD kao i sve vremenske neprilike). Nisam još do kraja pročitala Martinu veliku zagonetnu avanturu ali vala ima da je pročitam i da rešim sve bez gledanja u rešenje, a kada rešim poslednje dve zagonetke javiću ti mailom (koji još uvek ne znam) tako da bih te molila da mi odgovoriš na moj mail (jelenajeja996@gmail.com) i da mi kažeš da li sam pogodila da je GRAD rešenje Mračne tajne naoko poslednje Migulove kapije. Hvala unapred.