Ljubica Savić prvi put je postala mama u 20-im a drugi put u 30-im. Za Detinjarije govori o tome kako je doživela majčinstvo u različitim životnim dobima.
O meni
Zovem se Ljubica Savić, mama sam devetogodišnjeg Dimitrija i tromesečne Sofije, imam 35 godina i 10 godina radim u marketingu. Kako sam trenutno na porodiljskom, Sofija i ja ispratimo ujutru dečake u školu i na posao, pa krećemo sa našim ženskim ritualima – prvo mala jutarnja doza smeha i bebećih razgovora, zatim žensko doterivanje, i dok malo sredimo kuću i prošetamo – Dimitrije je već tu. I onda svi zajedno učimo šta to beše reljef, kako razlikujemo imenice od glagola i koliko jedan vek ima decenija. Dimitrije priča, Sofija se smeje, a ja uživam. I kada nam se pridruži tata, pustimo „Buđav lebac“ od SARS-a i dogovaramo se šta ćemo za večeru.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Prvi put sam se u ulozi mame našla 2008. godine. u svojoj 26. godini. Sećam se da mi je u početku trebalo vremena da uopšte shvatim da imam dete. Ja sam instiktivno i intuitivno ispunjavala obaveze koje donosi roditeljstvo, ali mi se dešavalo da pogledam Dimitrija i u jednom trenutku osvestim u sebi: „Ovo je MOJ sin, nije slatko dete sa reklame“. I tako smo zajedno rasli, učili i sazrevali, on kao dete, a ja kao njegova mama.
Kada sam prošle godine saznala da sam u ponovo drugom stanju, uplašila sam se više nego prvi put. Samim tim što sam sad već znala koliko, pored neopisive ljubavi, roditeljstvo nosi obaveza i briga, malo me je hvatala panika. Prvi put nisam imala to iskustvo.
Naravno, čim sam prvi put ugledala Sofijine okice i čula njen glas, setila sam koliko je divno postati i biti mama. Dimitrije obožava Sofiju. Svaki dan kad dođe iz škole, prvo nju poljubi pa posle radi sve ostalo. U svemu oko nje nam pomaže – hrani je, kupa, presvlači, uspavljuje i po potrebi peva. I onda kad pogledam njih dvoje, čini mi se dam sam se do sad dobro snašla u ulozi mame.
Po vašem iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u u 20/30/40-im?
Kako sam prvi put postala mama sa 26. godina, nisam imala nikakav strah, u stvari uopšte nisam razmišljala da li je biti mama teško ili lako. Koliko god da su mi druge mame govorile da pravim ogroman korak, nisam razumela zašto prave toliku dramu oko toga. Kada se Dimitrije rodio, shvatila sam šta stvarno znači biti mama i biti na raspolaganju nekome 24h dnevno. Kada vas, recimo, pozovu iz vrtića ili škole i kažu vam da dete ima temperaturu, a vi ste u sred nekog mnogo važnog posla ili sastanka, sve ostavljate i idete po dete, jer nema ništa važnije od njega. Kada postanete mlada mama mnogo ste opušteniji jer manje znate pa samim tim i manje brinete, ali tada ponekad poželite da ste još malo bili bez takvih obaveza.
Da li pamtite neke duhovite situacije u kojima ste se našli kao novopečena mama?
Već sam rekla da sam sa 26. godina postala mama i da nisam mnogo znala šta znači voditi domaćinstvo u kome živiš sa malim detetom. Bila sam sama sa Dimitrijem i njega su tih dana strašno mučili grčevi. Kad sam se jedno popodne čula sa mamom, pitala me je zašto ne probam sa kimom, kao što su oni radili kada smo mi bili deca. Rekoh sebi što da ne probam, ne može da škodi. Stavim vodu, par zrnaca kima i sve to lepo skuvam. Posle nekih sat vremena, zove me mama da vidi da li je njen savet pomogao. Pita: „Jesi li mu dala čaj?“, a ja ponosno kažem: „Jesam, popio je vodicu i par zrnaca kima!“. I tada glas moje mame dobija dobro poznati savetodavni ton: „Ljubice, bebi se ne daje zrno kima nego samo voda!“. I tada shvatam da je zrno moglo da završi na nekom drugom mestu. Ali, kao što sam već rekla, tada sam imala 26. godina, mnogo manje znanja (naročito o bebama), pa samim tim i straha. Ipak se sve dobro završilo, a pre neki dan me je zvao brat da me pita za savet, kako je najbolje da novorođenoj bebi da kim.
Iz sadašnje pozicije, šta biste savetovali mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Mislim da je uvek pravo vreme i da treba poslušati Miku Antića koji je rekao: „Ne sve u svoje vreme, nego sve u tvoje vreme.“
Ne treba tako nešto raditi po svaku cenu, ali ne treba se ni plašiti. Čini mi se da mnogi mladi danas strahuju da deci neće moći da obezbede dovoljno „dobar“ život pa sve dok se ne steknu idealni uslovi ni ne usuđuju se da stvaraju porodicu. Sigurna sam da može i pre toga, a pri tom sa decom dobijete neverovatnu energiju da uradite ono što do tada niste ni sanjali da možete.
Roditeljstvo iz vašeg ugla – čemu vas je iskustvo naučilo i šta smatrate najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Dok sam bila sama, dešavalo mi se da po 5 dana odlažem neku stvar koju treba da završim. Kada se Dimitrije rodio i kada sam svakodnevno morala da uradim mnogo stvari, a opet sam sve uspevala, onda sam shvatila da sam sve to mogla i pre, samo očigledno nisam imala dovoljno jaku želju i motiv. Roditeljstvo me je naučilo da ne postoji stvar koju čovek hoće, a ne može da uradi.
Kada sam postala majka, odnos moje mame i mene je postao mnogo bolji. Nas dve smo uvek bile bliske i otvorene jedna sa drugom, ali sam tek svojim roditeljstvom počela da razumem nju kao majku i neke postupke koji mi kao detetu baš nisu bili mnogo jasni i tada su me mnogo iritirali.
Čini mi se da je najvažnije u odnosu roditelja i deteta poverenje, razumevanje i bliskost koju treba stvoriti kroz sve godine druženja i međusobne podrške. Mnogo je važno da dete zna da u svakom trenutku može da se osloni na svoje roditelje, da sa njima deli najlepše trenutke, ali i da ima poverenja da im kaže ono što ga tišti.
Ovo me niste pitali
Vraćamo iz škole i kaže meni Dimi kako je tog dana gledao domaći crtani koji se zove Elita. Ne znajući još uvek šta je to, kroz glavu mi prolazi svašta, nimalo pozitivno, ali hajde da vidim šta ima da kaže. I on kreće: „Mama, to ti je crtani gde Nikola, Desanka I Iva“, pa onda sledi pitanje „znaš li ti ko je uopšte Iva?“. Zbunjeno kažem: „Ne znam tačno na kog Ivu misliš.“, a on odgovara: „pa onaj pisac sa čalama, znaš, Ivo Andrić“. Možete da pretpostavite moju sreću u tom trenutku. Priča se dalje nastavlja. „Znaš, mama, oni idu na bal kod onih, kako se beše kaže suprotno od Obrenović?“
Iako se mi kao roditelji brinemo, nove generacije isto uče i znaju samo na drugačiji način. Moj deka je mislio da je moj tata u najmanju ruku poludeo kada su 70-ih njih četvorica okupili bend kao Bitlsi, kupili uske farmerke koje se dole šire i svi imali malo dužu kosu. Mislio je da će ta muzika sigurno upropasti svet ili bar dobar deo omladine. Danas su Bitlsi čista klasika.
Zato rađajte decu, uživajte u njima, učite zajedno jer se samo nama sada čini da je ranije bilo lakše odgajati ih.
Izvor: Detinjarije.com
Nema komentara.