Naši roditelji se uopšte nisu bavili nama na način na koji se mi bavimo našom decom. Završavali smo škole bez privatnih profesora. Bez ičije pomoći.
Možda nam je, dok smo rasli, bilo potrebno malo više nežnosti, one koja se pokazuje, možda nam je ponekad, bilo potrebno malo više podrške, pokoja pohvala – ali sve ostalo je bilo, manje više, u redu. Strogi roditelji, red koji je važio za sve, pristojno ponašanje u kući i pogotovo pred drugima, poštovanje prema starijima, prema učiteljima. Razmišljam o tome ovih dana, posle razgovora sa jednim prijateljem. Naši roditelji se uopšte nisu bavili nama na način na koji se mi bavimo našom decom.
Ne sećam se da me je mama pitala, ikada, da li sam srećna. To se, valjda, podrazumevalo. Ideš u školu, i kad završiš domaće, možeš da se igraš. I, gledaš crtani pre Dnevnika, i onda, sa knjigom, u krevet. Kad tati i mami dolaze rođaci, deca se samo pozdrave i odu u svoju sobu. Torta se nije načinjala pre nego što dođu gosti. I nisi nikada tražio ništa, osim za rođendan i Novu godinu. Završavali smo škole bez privatnih profesora. Bez ičije pomoći. Kad smo postali studenti, takmičili smo se ko će više da radi preko studentske zadruge. Išli smo da beremo breskve, negde, u Smederevu. Na more smo išli autobusima i vozom. Iz izlazaka smo se vraćali poslednjim ili peške. Drugovi su nas pratili do kuće. Imali smo zimske i letnje farmerke, zimske i letnje cipele. Nismo psihoanalizirali naše roditelje, niti su oni psihoanalizirali nas. Kažnjavali su nas sa lakoćom, za naše dobro. I nismo im to predugo držali za zlo.
Kad smo mi dobili decu, hteli smo da budemo bolji od naših roditelja. Nežniji, pažljiviji, požrtvovaniji. Nismo hteli da nam deca plaču, da budu nezadovoljna, da im ikada bude teško. Da nas se plaše. Nismo dozvoljavali da išta dugo žele, jer je svega bilo više i sve je postalo dostupnije. Nismo bili ni približno dosledni kao naše mame – nismo pribegavali kažnjavanju niti praktičnim lekcijama, i pokazivali smo našoj deci da umemo da budemo i slabi. Da umemo da budemo i egocentrični, a ponekad i egoistični. Ponekad smo se prema našoj deci ponašali kao da smo i sami deca. Kao da smo drugari. Kao da su nam deca male žive igračke. To je sve lepo, ali naša deca su, kao što kaže moja prijateljica, rasla bez strukture.
I sada, to primećujem svuda oko sebe, mi kao roditelji, mentalno i emocionalno, još uvek ne puštamo našu decu. Davimo ih pitanjima kako su raspoloženi, da li su srećni, a ne smemo da ih pitamo obična pitanja koja su se nekada podrazumevala : zašto ne završavaš fakultet, zašto ne tražiš posao, ili zašto spavaš do podne.
Biti roditelj je najozbiljnije zanimanje, i ni sada nemam pojma šta je bolji koncept : naše čvrste mame, ili njihove popustljive i nesigurne ćerke?
Izvor: AllMe
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Što manje igračaka – to više igranja
Sa ciljem da se deca što lepše zabave, da se lepo zaigraju i da im bude zanimljivo, roditelji neretko "zatrpavaju" decu igračkama. Novim, drugačijim, do tada neviđenim. Kada se negde...
Iz jednog mog seminarskog rada:
Pitaju se ponekad roditelji:“Kako mi se ovo desi, bio sam mu kao drug, a vidi šta mi uradi“. Pogriješio je. Trebao je da bude, ono što ustvari i jeste: roditelj, vaspitac i zaštitnik, ne samo dobar, nego više pravedan, jer to od njega dijete traži i očekuje, a ne da mu bude ni drug ni brat ni sestra, nego majka i otac.
sve je istina ali i cinjenica je da se tada zdravije i sigurnije zivelo, bez nekog stresa i pritiska…mobilnog telefona i sa dva RTB kanala. cenio se rad postojali principi i kodeksi…steta..nece se to vise nikad ponoviti
I treba da ste ponosni… Kakva divna generacija, kakvu sjajnu zemlju ste nam ostavili, BRAVO. Mora da je plod domaceg vaspitanja…
Rezultati govore sve. Zivimo u vremenu kada mozemo sve, a ne moramo nista. I eto katastrofe. Dragi roditelji, trudite se da koristite najbolje iz nekadasnjeg vremena, pa i sadasnjeg. Ima dobrog i loseg i sada, kao sto je bilo i nekad. Samo treba biti mudar i nakon primene, gledati rezultate. Ako su dobri, primenjujte, ako nisu, menjajte.
P.S.
1.Sigurna sam da neko ko je sa podneblja gde raste kinoa i cia seme, sigurno ne jede rastan i blitvu.
Obavezno potraziti knjigu iz biologije i nauciti lekciju o lancu ishrane!
2.Ne trazi opravdanje za bezobrazno i nevaspitano ponasanje svog deteta, nego brzo kuci i ne izlazite dok ne naucite da se ponasate medju ljudima. Osmeh, lepa rec, empatija. Mozete Vi to.
3.Ucite decu zdravim moralnim vrednostima i prioritetima. Zapamtite da ce sutra ziveti sa nekim drugim, ne sa mamom i tatom. Naucite ih kako treba, jer lakse je odgajiti jako dete nego popravljati slomljenog coveka!
Zelim Vam sve najlepse💕