Kada se ovako uporedi „naše“ i „njihovo“ detinjstvo, očigledno je da je sa stanovišta vrednosti na kojima smo mi odrastali, ovaj današnji fazon neprihvatljiv.
SLOBODA
Kad smo mi bili mali: Mi smo rano postajali samostalni. Sa stanovišta naših roditelja, odrastali smo prirodno: do godine prestali da nosimo pelene, do dve prestali da se vozimo u kolicima, do tri – mama prestala da nas vodi za ruku. Sa pet godina smo u potpunosti bili u stanju da na neko vreme ostanemo sami kod kuće, a već sa sedam je većina nas dobila pravo da poseduje ključeve za stan. Otprilike sa deset godina, već smo sami planirali svoje slobodno vreme: tako smo, na primer, organizovali vožnju biciklom po nekoliko desetina kilometara ili išli na pecanje a harpune za štuke pravili sami to jest sa drugarima. Da, često su to bili rizični poduhvati, ali smo znali ukus slobode, kreativno razmišljali i tek slutili: dosada – šta bi to moglo biti.
Danas: Gotovo da nikome ne pada na pamet da ostavi petogodišnje dete samo u kući a ako mu i padne na pamet, ujedno mu padaju na pamet i strašne misli o sukobu sa zakonom. Većina prati decu u školu do dvanaeste godine, preuzimajući pritom na svoja pleća ne samo teške rančeve nego i izradu domaćih zadataka. Nastojimo da sve držimo pod kontrolom, zato naša deca retko idu bilo gde sama. Ako je tema vožnja biciklom, može ali samo cela porodica i pod punom opremom; ako je pecanje – može na specijalno uređenom i za to predviđenom mestu. Naša deca se često žale da im je dosadno, ali nas to ne brine, jer znamo: to samo znači da su se njihovi pametni telefoni ispraznili i da im treba punjenje.
Nema komentara.