Tamo gde nema vremena za ljubav, postoje lekovi koji će simulirati dobra osećanja; tamo gde se ne može dete odgajati u skladu sa njegovim potrebama, postoje lekovi koji će ga učiniti mirnijim
Na nedavno održanom svetskom kongresu filozofskih praktičara, dvanaestom po redu, u Atini, jedan od rodonačelnika ovog pokreta, Lu Marinof, autor megabestselera Platon, a ne Prozak (prevedenog i kod nas), razumljivim jezikom je objasnio filozofsku stranu takozvanog „hroničnog deficita pažnje“ kod dece. Reč je o „poremećaju“ koji se, konkretno, svodi na to da dete nije u stanju da sedi na jednom mestu više od par minuta, ne može da sluša nastavu u školi, već želi da trči i kreće se, i stoga ima problema u ispunjavanju svojih obaveza.
Trend u psihijatrijskom lečenju ovakve dece je sve veća upotreba lekova, uključujući i antipsihotike. Dijagnostički i statistički priručnik (DSM) ― „biblija“ psihijatrijske dijagnoze i lečenja u Americi, ali i širom sveta ― u svom 5. izdanju, koje treba da uđe u upotrebu sledeće godine, predviđa obaveznu upotrebu antipsihotika za ovakvu decu. DSM predviđa niz novih „mentalnih poremećaja“ zasnovanih na prostom posmatranju ponašanja, a jedan od najinteresantnijih je „poremećaj nepoštovanja terapije“: ako pacijent ima rezerve u odnosu na dijagnozu i terapiju, i ne sledi strogo uputstva psihijatra, već sama ta činjenica predstavlja novu „dijagnozu“. Primera ima mnogo, a među politički najnekorektnijim je i činjenica da je, svojevremeno, DSM homoseksualnost definisao kao mentalni poremećaj.
Pokušaj da se roditelji nateraju da deci daju antipsihotike samo zato što su „nemirna“, kao i sve bezočnija medikalizacija socijalnih i kulturnih problema, kao što je skraćivanje raspona pažnje, gojaznost među decom i povećana agresivnost, izazvao je, prvo, velike podele među profesijama koje se bave mentalnim zdravljem, a kulminirao je ove godine. Američki Nacionalni institut za mentalno zdravlje, ogromna vladina agencija zadužena za regulisanje rada zdravstva u ovoj oblasti, odbacio je DSM 5. Time je otvoren prostor za širu društvenu debatu o samom načinu na koji se mentalne bolesti dijagnostifikuju, o nedovoljnosti simptomatske dijagnoze, i o potrebi da se ona potkrepi etiologijom i izvesnim „ontološkim“ objašnjenjima koja pokazuju da lekari imaju neku predstavu o tome šta je bolest, koji je njen odnos sa pacijentovom stvarnošću, i koji su njeni kulturni koreni.
Prema Marinofu, osnovni problem „hroničnog deficita pažnje“ je opšti trend skraćivanja raspona pažnje, kako kod dece, tako i kod odraslih, koji je rezultat tehnologije i ubrzanog ritma života. Danas je retko naći ne samo dete, nego i odraslu osobu koja je u stanju dosledno i u kontinuitetu da pročita obimniju knjigu. Mali broj ljudi može da gleda dugačke filmove bez prekida, a format razgovora i dopisivanja se, od nekadašnjih pisanja pisama koje je trajalo satima i danima, sveo na email i sms poruke čije pisanje ne traje više od par minuta. Čak i u porukama tako kratkog raspona, počela je da se gubi gramatika. Da bi se uštedelo vreme i „klikovi“, izostavljaju se velika slova, znaci interpunkcije, koriste se brojevi umesto reči kada se (u engleskom, na primer) izgovaraju isto kao neke reči (4 ― four se koristi umesto reči „for“ koja znači ― „za“, itd.). Roditelji decu ostavljaju satima ispred televizora, jer tada dete ćuti i ne smeta, a preumorni roditelji mogu da se bave svojim obavezama. Mali broj roditelja čita i crta sa decom, a najnoviji trend je da se i bebe mogu videti u restoranima i kaficima kako zure u tablet-uređaje sa crtanim filmovima dok roditelji „slobodno“ razgovaraju.
Fizička aktivnost dece je drastično smanjena, a internet je zamenio druženje. Tržišna kultura međuljudskih odnosa je dovela do zaborava činjenice, koju je jedan filozof slikovito izrazio, da se „ljudski odnosi ne svode na plaćanja u kešu“.
Farmaceutska industrija je ovo stanje brzo i efikasno iskoristila: tamo gde nema vremena za ljubav, postoje lekovi koji će simulirati dobra osećanja; tamo gde se ne može dete odgajati u skladu sa njegovim potrebama, postoje lekovi koji će ga učiniti mirnijim; tamo gde je čovek izgubio kontakt sa svojim vrednostima i emocijama, lekovi će ga učiniti prihatljivijim ljudskim bićem. Prema Marinofu, princip je postao: „ako imaš problem koji je kulturno uzrokovan, a korigovanje uzroka je naporno ― drogiraj problem“.
Rešenje problema hroničnog deficita pažnje je u svemu onome što vraća raspon pažnje u prirodne okvire: ograničavanju korišćenja mobilnog telefona kod dece, ograničenju korišćenja računara, interneta i chat foruma, ohrabrivanju pravog druženja „lice u lice“ i, što je najvažnije, reorganizaciji vremena roditelja i preispitivanju njihovih prioriteta. Deca treba da imaju iskustvo „dugih čitanja“: nekada su Ana Karenjina i Rat i mir bili obavezni deo lektire, a danas se umesto čitanja dela koriste različiti „dajdžest“ tekstovi. Roditelji treba dugo da razgovaraju sa svojom decom, vežbajući tako i svoju pažnju i sposobnost slušanja. Moderni kulturni trendovi su, uporedo sa rasponom pažnje, uništili i sposobnost slušanja kod mnogih od nas, i to je velikim delom razlog za brojne nesporazume, sukobe, uzajamne strahove i agresiju.
Prioriteti u suočavanju sa problemom nedostatka pažnje kao bolešću modernog doba moraju podrazumevati filozofska pitanja o sopstvenom životu, a pre svega: šta je „dobar život“ za mene i moje dete? Kakva je uloga porodice, prijatelja, rodjaka, u ukupnom kvalitetu života deteta? Kako na dete utiče nedostatak ljubavi u porodici, ali i u društvu? Koliko je, u odnosu na sve to, važno da dete ima novi bicikl, novi model mobilnog telefona, ili firmiranu odeću?
Kada su farmaceutske firme pokušale da prodaju „Prozak“ u Kini, reklamirale su ga kao „sjajan lek za depresiju“. Poduhvat je doživeo potpuni debakl. Odgovor koji su trgovci Prozaka dobijali potpuno ih je zbunio, a uglavnom je glasio: „Ali ako sam ja depresivan, i cela moja porodica je depresivna. Zar da svi uzimamo Prozak? Ima nas mnogo.“. Istovremeno, odgovor je nepogrešivo pokazao na ogromnu prednost istočne kulturne u odnosu na Zapadnu u pogledu epidemije nedostatka pažnje i entuizjazma za život: osnovna socijalna jedinica, ali i osnovn koren ličnog identiteta na Istoku je porodica. Samim tim, čovek nikada nije sam, i nikada nije prepušten problemima koje u individualističkoj kulturi Zapada sve više privremeno rešavaju psihotropni lekovi. To ne znači da na Istoku nema mentalno obolelih, ali ti mentalno oboleli su zaista bolesni od cerebralno zasnovanih poremećaja, a ne pate od kulturnih poremećaja koji se simptomatski dijagnostifikuju kao medicinski problemi.
Druga velika klasa poremećaja o kojoj je Marinof govorio je gojaznost kod dece. Pored nedostatka fizičke aktivnosti, deca, ali i odrasli, kompenzuju nezadovoljavajuća raspoloženja i socijalne odnose uzimanje takozvane „feel-good“ hrane, uglavnom bogate šećerima. Privremeno oslobađanje endorfina dovodi do poboljšanja raspoloženja, ali se, „već nakon 3 sekunde“ problemi vraćaju, što dovodi do ponovljenog uzimanja šećera, i, u krajnjoj posledici, gojaznosti i brojnih medicinskih problema.
Življenje „dobrog života“ se uči, baš kao što je i razvijanje različitih ukusa stvar učenja. Jedan od osnivača američke pragmatičke filozofije, Čarls Sanders Pers, smatrao je da je suština morala u „generalnom izboru dobrog života“, a da je ključ takvog morala „navika“ ili „običaj“. Stoga je i smisao praktične filozofije da pomogne identifikovanje i razbijanje štetnih obrazaca ponašanja putem stvaranja uvida i razvijanja motivacije zasnovane na potrebi da se živi ispunjenije i srećnije.
Aleksandar Fatić
Izvor: Srpsko udruženje za filozofsku praksu
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Nema komentara.