Kada sam pitala svoju mlađu ćerku da li se raduje svom rođendanu, ona je rekla da, raduje se, ali bi ipak volela da još jednom pravimo ajvar.
Ima nečeg čarobnog u okupljanju ljudi oko vatre na kojoj se sprema hrana. Uopšte, čarolija je prisutna i kada se više ljudi skupi radi nekog zajedničkog posla. Verovatno su zato nekada mobe i prela bile omiljeni trenuci za druženje, upoznavanje, razgovore i uopšte razonodu. Od moba i prela ostala su nam samo okupljanja oko roštilja i kotlića. Zajedničkih radova je sve manje, sve na njivama i livadama sada mogu da rade mašine, ručni radovi su se sveli sa štrikanja i heklanja na lajkovanje i tvitovanje, za šta isto ne treba društvo. Jednom rečju, čovek postaje sve usamljanije stvorenjce, a da toga uopšte nije svestan. Zavarava se brojem onih imaginarnih prijatelja sa ekrana i pušta da život prolazi pored njega neopaženo.
Još iz detinjstva pamtim ta jesenja okupljanja oko smederevca koji bi moji roditelji izneli na natkrivenu verandu, obraslu u ljubičanstveno modri ladolež. Tog istog dana, nastupio bi uveče sabor komšiluka. Svi bi sa lakom tremom dolazili da pitaju kada bi mogli da donesu svoje šljive, paprike, presolce za turšiju i kornišone, i svi bi naravno isticali da donose svoja drva i da će pomoći u ribanju plotni kad se završi paprikokolj. Nije bilo nervoze, ni svađa. Lako bi se dogovorili oko svega. I svi bi sve radili. Možda je još od tada ostala ta moja ljubav prema jeseni i spremanju zimnice. Ja koja kuvanje ne volim uopšte (iako kao keva kuvam svaki dan) eto taj veliki, i naporan posao zaista obožavam.
Pošto je čitav komšiluk bio radno sposoban, i zaposlen, posle podne i do duboko u noć počinjale bi naše akcije. Mi deca bismo u svakom kraju dvorišta pokupili svako drvce, grančicu ili gajbicu od voća, ponosni što možemo da doprinesemo našem zimničarskom prelu. Sve što je moglo da izgori u vatri bilo je dragoceno. Ni drva nikada nisu bila jeftina. Prali smo šljive, vadili koštice, pekli i ljuštili paprike, kuvali kafe, trčali u dragstor ako nekome nedostaje soli, sirćeta ili šećera i uživali u tom zajedničkom radu i pričama koje, da nas nije okupila vatra i zajednički posao, verovatno nikada ne bismo čuli od odraslih. Dok bi pucketala vatrica i hor zrikavaca nas zabavljao, pamtili smo životne mudrosti i njihove dogodovštine i sanjivi, ali ne dajući da nas oteraju u krevet, brojali zvezde i udisali mirise jesenjih đakonija. Bili smo deca i svet je bio divno mesto koje je obećavalo sreću.
Danas, moj komšiluk nije isti kao pre mnogo godina.Svako ima ili svoj smederavac ili svoje kupljene tegle zimnice. U svakom slučaju, zajedničkog spremanja zimnice nema. Čak i rakija kada se peče, (jer živimo u selu, nadomak Beograda) niko ne ostaje dugo pored kazana, niko ne donosi kukuruz i kestenje da peče u žaru. Neće da se nadime, zaboga, tek su oprali kosu! Ili ustaju rano, moraju da budu odmorni za posao, ili im počinje serija… Sve izgovor do izgovora.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: KULTURA ISHRANE
Prijavite se za novi besplatan vebinar “Šta nam jedu deca?”
Portal Detinjarije već 10 godina aktivno se bavi promocijom zdravije ishrane dece, a kroz časopis i radionice Kuvajmo s decom, sa našim gastro urednikom Nenadom Gladićem – Lepim Brkom, podstičemo...
Prijavite se za besplatan vebinar “Šta nam jedu deca?”
Portal Detinjarije već 10 godina aktivno se bavi promocijom zdravije ishrane dece, a kroz časopis i radionice Kuvajmo s decom, sa našim gastro urednikom Nenadom Gladićem - Lepim Brkom, podstičemo...
Kako smo u našoj kući rešili problem probirljivosti u jelu
Piše: Željka Kurjački Stanić, psiholog i psihoterapeut Pre nego što sam dobila decu, naravno, imala sam samopouzdanje i roditeljsko umeće i mudrost jer sam kao psiholog i kao neko ko...
Dr Perišić: Pileća džigerica zdrava za decu, ostale pune teških metala
Pojedini nutricionisti pileću džigericu nazivaju čak i otrovom zbog visokog sadržaj holesterola i masti, dok oni starijeg kova tvrde da je odlična za krvnu sliku i da je treba davati...
Nema komentara.