Sve manje roditelja spremno da prihvati kritike na ponašanje svojih naslednika. Mnogi zatvaraju oči na sam pomen da su njihovi mališani često problematični
IMALI smo đaka u četvrtom razredu, veoma agresivnog, sve oko sebe je rasturao. U jednom trenutku se okomio na prvaka kog je gurnuo niz stepenice. Pozvali smo roditelje da odmah dođu. Oni su, međutim, bez i trunke sumnje, rekli da je to nemoguće i da takvu neistinu o svom detetu ne prihvataju. Da ne govorim da smo očevici bili nas nekoliko nastavnika i gomila dece.Primer koji nam je ispričao Slobodan Malušić, beogradski pedagog sa iskustvom od četiri decenije, samo je jedna od situacija koje ilustruju fenomen “Moje dete to nikada ne bi uradilo”.
– A takvih sam slučajeva, nažalost, sretao mnogo, naročito poslednjih godina. Roditeljsko odbijanje problema i neprihvatanja neprijatne istine o svom detetu sve je veći problem – kaže Malušić, koji se baš ovom temom bavio u knjizi “Nastavničke brige”, koju je objavio pre nekoliko godina. – Događalo se da mesecima radimo sa detetom, pokušavajući da ispravimo problem i kada smo na korak od uspeha, dovoljna je samo jedna rečenica roditelja: “Ma pusti, nema veze”, da sve uprska i vrati nas na početak.
Kako naš sagovornik kaže, u svojoj knjizi na prvom mestu onih koji učiteljima zadaju brige nisu deca, već njihove mame i tate.
– Uvek sam imao 100 odsto uspeha, samo tamo gde su i roditelji prihvatili manu ili neki nedostatak svog deteta – kaže Malušić. – Takvih je roditelja, nažalost, sve manje. Deci naruku ide i promena zakonodavstva i činjenica da i roditelji i pedagozi ostaju bez autoriteta. Ono što roditeljima treba da bude jasno – dete treba poštovati, ali mu i postaviti granice.
Čini se da danas roditelji sve više zatvaraju oči na pomen da bi njihov jedinac mogao da bude problematičan, da bi mogao da se potuče, bude nepristojan, da laže, kasnije da zapali cigaretu ili pobegne sa časa. Pre veruju da je loša ocena ili neprolazak na ispitu rezultat toga što njihovog potomka “mrzi” nastavnik ili profesor, nego u racionalniji razlog – neznanja.
Sociolog Milana Ljubičić ukazuje da u savremenim porodicama deca su u centru pažnje. Roditelji su im aposlutno posvećeni i bezuslovno požrtvovani. U decu investiraju sve, a od dece u isto vreme traže malo ili – ništa. To je jedan od ključnih razloga zbog kojega su deca postala moćnija od roditelja. Ako roditelji ulažu u svoju decu i vreme, i novac, i ljubav, jasno je da im ostaje jedino da veruju u svoje “projekte”.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Govorite o detetu skolskog uzrasta, pa potrazite uyrok problema u ponasanju nastavnika prema deci. Sigurna sam da deca to poprime od bahatih nastavnika! Nemojte vise da krivite roditelje, niste u pravu!