Imaju li naša deca zbilja “strah od slova” uz koji izrastaju u pripadnike “najnepismenijeg naroda u Evropi” ili je ovde reč o senzacionalizmu, a deca ipak čitaju, samo ne ono što bi “odrasli” želeli?
“Knjiga je čudo! S njom drugujući, stigneš gde želiš, a sediš u kući. S knjigom u ruci, ako me pitaš, sav svet unakrst lako proskitaš. Al` treba jedno: treba da čitaš!” – poručuje pesnik Dragomir Đukić. Jesu li mu naša deca poverovala, da li su drugovala sa knjigom dovoljno da bi “stigla” i do ovih stihova, te da li su uopšte željna “skitanja” ove vrste – pitanja su na koja možemo čuti najrazličitije odgovore, od toga da smo “najnenačitaniji” narod makar na svom kontinentu, do toga da deca u Srbiji u stvari čitaju, samo ne “pravu” literaturu.
– Svakako ne čitaju toliko da bi ovakvi tekstovi bili suvišni – izričit je pisac Uroš Petrović. – Ima puno dece koja se druže sa knjigom, ali moramo pričati o ovome i raditi na promociji čitanja kod dece u svakoj prilici. Ne zbog nas, nego zbog njih.
Ovaj autor izuzetno čitanih knjiga namenjenih “deci svih generacija, od 7 do 87”, smatra da je “najveća avantura koja može da se dogodi – ona koja se dogodi u mozgu”.
– Dete koje ne čita u ranom detinjstvu, u nižim razredima osnovne škole, neće imati bogat rečnik. Dete koje nema bogat rečnik, neće moći da obavlja mnoga zanimljiva i lepa zanimanja u životu – upozorava Petrović.
Ne bi smela…
– Bez knjiga Zmaja, Branka, Radovića, Desanke, bez lepih Grozdaninih bajki, bez zagonetnih priča Uroša Petrovića ne bi smela da bude nijedna kuća u kojoj rastu deca – smatra Ljubivoje Ršumović.
Imaju li naša deca zbilja strah od slova uz koji izrastaju u pripadnike “najnepismenijeg naroda u Evropi” ili je ovde reč o senzacionalizmu, a deca ipak čitaju, samo ne ono što bi “odrasli” želeli – upitali smo i pesnika Ljubivoja Ršumovića.
– Deca verovatno imaju otpor prema odraslima, ona starija deca, koju zovete omladinom – smatra Ršum. – Da smo najnepismenija nacija u Evropi, nažalost jesmo! Ali, to za naše vlasnike vlasti nije nikakva senzacija, to im pogoduje. Što nepismeniji narod, to nepismeni poslanici lakše opstaju u Skupštini i u medijima. Što nepismeniji narod, to mu je lakše uvaliti prostakluke, poput “farmi” i “rijaliti” programa. Nepismen narod ne čita, nego mora da pita, a kad pita onda mora da veruje u odgovore koje dobija od “odgovornih”.
Legendarni poeta, čiji su stihovi obogatili detinjstvo nebrojenih generacija, veruje da je čitanje “privatna stvar”, ali da deca u svet knjige stupaju upravo sa onim što im škola ili roditelji daju u ruke.
– Malo starija deca se snalaze sama, biraju po nekom svom, često pomodnom, afinitetu – kaže Ršumović. – Ali, bolje je i tako nego nikako. Vrlo je važno da roditelji imaju knjige u rukama i u kući, makar oni i ne čitali! Da deca rastu među knjigama.
Za lepo odrastanje
Pored Ršuma, Vlade Andrića, Grade Stojkovića i ostalih koji se podrazumevaju kao autori štiva obaveznog za lepo odrastanje, preporučujem i dela Igora Kolarova, Dejana Aleksića, Jasminke Petrović (za koju neupućeni misle da mi je supruga – a ona je supruga Bobe iz “Ludih godina”), Ivane Nešić… – kaže Petrović.
Pored tih “knjiga u rukama i kući”, da li je moguće uraditi još nešto, i šta se radi sa ciljem popularizacije čitanja među decom i mladima – pitanje je na koje Ršum odgovara:
– Moguće je, ali potreban je novac. Međutim, taj novac ide na “podmazivanje” glasačke mašine, a ne na opismenjavanje naroda, koje počinje uvek od opismenjavanja dece. Pojedinci, u koje i sebe svrstavam, pokušavaju o svom trošku, ali čak i mali privatni trošak je mnogo teži od velikog državnog “troška” koji ide u privatne džepove. Čak sam i “Bukvar dečjih prava” štampao o svom trošku, mada je država bila obavezna, po članu 42 Konvencije UN o pravima deteta, da na taj način i decu upozna sa njihovim pravima.
Petrović naglašava da je sve što uradimo na polju širenja čitalačke kulture veoma dragoceno i isplativo, i navodi istražavanja koja govore da deca koja ne čitaju imaju čak za trećinu manja postignuća u školi i u životu. Problem dece koja ne čitaju je prepoznat kao ozbiljna pretnja u Evropi gde se dosta ulaže u promociju čitanja – rad sa najmlađima ozbiljne države smatraju prioritetom.
Osim uloge države, i Petrović naglašava značaj uticaja onih koji su pored deteta do desete, jedanaeste godine – roditelja, vaspitača i učitelja, a veruje da je problem i to što od te tri kategorije samo za roditelje ne postoji škola.
– Knjiga za decu mora da bude maštovita i razigrana makar približno koliko su oni kojima je namenjena maštoviti i razigrani – smatra Petrović, koji je beskompromisan u stavu da “sve što je namenjeno deci mora da bude vrhunsko”. Ovaj pisac je, inače, uveren da ponuda knjiga za decu i mlade nikada nije bila raznovrsnija i kvalitetnija. – Biblioteke i knjižare već imaju toliko knjiga za decu da samo one kvalitetne ne možete pročitati ni da vam detinjstvo traje stotinak godina. Dakle, ako problem nije u ponudi, trebalo bi ga potražiti u potražnji.
Samo vrhunsko
– Knjiga za decu mora da bude maštovita i razigrana makar približno koliko su oni kojima je namenjena maštoviti i razigrani – smatra Petrović, koji je beskompromisan u stavu da “sve što je namenjeno deci mora da bude vrhunsko”. Ovaj pisac je, inače, uveren da ponuda knjiga za decu i mlade nikada nije bila raznovrsnija i kvalitetnija. – Biblioteke i knjižare već imaju toliko knjiga za decu da samo one kvalitetne ne možete pročitati ni da vam detinjstvo traje stotinak godina. Dakle, ako problem nije u ponudi, trebalo bi ga potražiti u potražnji.
Upitan da li veruje da je budućnost knjige neizvesna, i da li će ona morati da “sarađuje” sa drugim, novim medijima, Ršumović kaže:
– Ti novi mediji već sarađuju sa knjigama, kao krpelji hvataju se za teme i sve lepe mogućnosti koje knjige vekovima nude, pa se onda prikrpeljišu za dečju pažnju, i tako opstaju. Deca će i sama shvatiti da je ta agresija elektronike dosadna, i vratiće se knjizi. Shvatiće da moraju ljudi da gospodare svojim slobodnim vremenom, a ne elektronika. Kompjuteri, tableti, mobteli, biće sluge ljudima, dobre sluge dobrim gospodarima! Ne treba paničiti. Knjiga, kao fenomen i velika tajna, ipak, postoji dve i po hiljade godina!
Izvor: Novosti
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: STVARAOCI ZA DECU
Na današnji dan Hans Kristijan Andersen objavio prvu knjigu bajki
DANSKI pisac Hans Kristijan Andersen (1805‒1875) jedan je od najpoznatijih pisaca bajki svih vremena. Njegove priče prevedene su na više od 125 jezika, a među najpoznatijima su "Carevo novo odelo",...
“Deci su potrebne realne bajke”: Na današnji dan je rođena Astrid Lindgren
„Dete se rađa ni loše, ni dobro. Ko određuje, da li će ono biti otvoreno i dobro ili bezosećajni, nasilni usamljeni vuk? To smo mi, njegovi roditelji - ljudi koji...
Biljana Mihajlović, ilustratorka: “Neizmerna je sreća raditi ono što voliš”
Kako si počela da se baviš ilustracijom? Crtam oduvek. Od 2014. godine sam radila za inostrano tržiste preko različitih platformi, ali pravim početkom smatram svoj rad u dečijem časopisu „Hajmo...
Ljubivoje Ršumović: Sve se formira u detinjstvu, najčešće naši vlastodršci to ne razumeju
Pesnik, pozorišni i televizijski autor za decu Ljubivoje Ršumović za Tanjug ističe da u današnje surovo vreme u kome se dešavaju mnoge zastrašujuće situacije, roditelji uvek moraju da budu ikona...
Nema komentara.