U kojoj meri ponašanje majki i očeva pred sopstvenom decom može da utiče na to kakve će oni kasnije imati odnose prema svojim prijateljima i drugim ljudima, otkriva naša stručna saradnica
Piše: Irina Radanović, dipl. psiholog – REBT psihoterapeut
Od samog rođenja, na razvoj deteta u velikoj meri utiču ljudi koji su mu najbliži, roditelji pre svega, zatim braća ili sestre, bake, deke, osobe iz neposrednog okruženja, a u nešto starijem uzrastu vršnjaci, kao i druge značajne figure koje su deo njegovog života. Posebnu pažnju treba posvetiti načinu na koji se roditelji ophode prema detetu i kako pristupaju zadovoljavanju njegovih bazičnih potreba. Neke od onih koje su izuzetno značajne za dete u svakom uzrastu jesu potreba za ljubavlju, negom, pažnjom, za stabilnošću i sigurnošću, razumevanjem i prihvatanjem, potreba za jasnim granicama, usmeravanjem… Ukoliko detetove bazične potrebe nisu bile zadovoljene, to može imati značajan uticaj na celokupno njegovo funkcionisanje u odraslom dobu, kako na privatnom (porodičnom, partnerskom, prijateljskom), tako i na obrazovno-poslovnom planu.
UČENJE PO MODELU
Već od najranijeg doba, značajnu ulogu za razvoj dece ima i učenje po modelu. To podrazumeva da dete usvaja ili koriguje određene oblike ponašanja posmatrajući i oponašajući osobu koja mu je model ili uzor. U ranom uzrastu dominantni uzor je roditelj, odnosno osoba koja brine i provodi vreme sa detetom. Upravo iz tog razloga, često se iznenadimo kada od svog deteta čujemo neku frazu koju prepoznamo kao sopstveni gest ili oblik ponašanja. To je već dovoljan znak za roditelje da postanu svesni u kojoj je meri značajno njihovo postupanje, ne samo prema detetu, već i prema drugim osobama i stvarima u okruženju, jer naši mališani usvajaju viđeno, imitiraju i identifikuju se sa osobama za koje su emotivno vezani. Ako odrasta u okruženju u kojem su vika i vređanje uobičajene pojave, ono što mu se prezentuje kao prihvatljiv oblik ponašanja, način izlaženja nakraj sa preprekama i problemima, verovatno će i dete usvojiti taj oblik komuniciranja. Vika i vređanje ne bi trebalo da budu sastavni deo života bilo kog deteta i ni pod kojim okolnostima (naravno, to ne uključuje situacije u kojima roditelj povisi glas, bez vređanja, kako bi sprečio dete da povredi sebe ili drugog). Zato je važno da roditelji vode računa o tome kako se ophode prema detetu, jedno prema drugom, kao i prema osobama s kojima se susreću, jer su deca koja se razvijaju vrlo senzibilna, otvorena za nove informacije i primećuju znatno više nego što roditelji misle da ona to mogu.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Nema komentara.