Otac nije neko ko svoju decu treba da stavlja u kalup i proizvodi savršena ljudska bića po svom ukusu… on treba da brine da su živa, zdrava i voljena, i da porastu u ljude kakvi po svojoj prirodi već jesu.
Biti otac znači biti tu za svoju decu, dok im jednog dana više ne budete potrebni, da bi im jednom to opet postali. A to nije nezahvalan posao, jer će vam deca zahvaljivati svakog dana svojom ljubavlju, svojim prisustvom, svojim osmesima.
Piše: Leo Babauta
Otac sam preko 21 godinu, imam šestoro dece i uživao sam u svakom haotičnom trenutku očinstva.
Moj mlađi brat će ovog meseca postati otac, i veoma je uplašen zbog toga. Brine se da li će biti dobar otac ili ne.
Ono što mogu da mu kažem je da to, što sam postao otac, bila jedna od najstrašnijih stvari koje sam iskusio u životu. Odjednom, sa 19 godina, bio sam odgovoran za jedan krhki ljudski život, tako dragocen i mio a tako sićušan i slab. I bio sam potpuno nepripremljen – niko me nije učio u školi šta da radim, a do tada sam iskusio malo životnih lekcija.
Pročitajte i: Ber Grils: Hvala tata, što si me naučio da mogu da istrajem!
To je bilo i najstrašnije ali i najdragocenije iskustvo koje sam ikada doživeo.
Više mi je donelo nego ženidba, trčanje ultramaratona, započinjanje uspešnog biznisa i pomaganje hiljadama ljudi da vodeći se mojim primerom promene svoje živote.
Da budem iskren, u početku sam bio očajan otac.
Moj najveći problem, osim što pojma imao nisam šta radim, bio je moj “ja znam najbolje” stav. Smatrao sam da moje dete treba da radi stvari onako kako ja kažem i da postane osoba kakvu sam ja zamislio. Sada znam koliko je to bilo glupo, ali tada mi je taj stav doneo mnogo konfliktnih situacija.
Pročitajte i: 6 saveta tatama za dobar odnos sa decom
Danas, oca vidim ne kao vajara koji decu oblikuje od meke gline, već kao “mačkara” koji brine o svojim ljubimcima. Otac nije neko ko svoju decu treba da stavlja u kalup i proizvodi savršena ljudska bića po svom ukusu… on treba da brine da su živa, zdrava i voljena, i da porastu u ljude kakvi po svojoj prirodi već jesu.
Za mlade muškarce koji postaju očevi, i mlade žene koje postaju majke (jer nema mnogo razlike među njima, osim anatomske)… evo mojih razmišljanja na temu “sakupljanja mačaka”. Imajte u vidu da sam iznova i iznova činio suprotno onome što sad znam, i da sam ove lekcije naučio na teži način.
Vaš prvi posao je da ih volite. I da im se nađete kad treba. To je vaša najvažnija dužnost. Naravno, treba da brinemo o tome da su bezbedna, nahranjena, obučena i da su im pelene suve, ali to nije toliko teško. Ono što je zaista važno je da dete izraste u osobu koja je voljena. To je već teže, jer mislimo da time što smo roditelji, imamo pravo da teramo dete da se ponaša kako mi želimo, da postane ono što smo mu zamislili, i zbog toga pritiskamo, sudimo, imamo određena očekivanja, besnimo, dižemo zidove između naših i njihovih srca. A zapravo nas sve te stvari odvraćaju od naše glavne dužnosti: da ih volimo.
Ako na kraju života možete da kažete da ste bili tu za svoje dete i da se osećalo voljenim, onda ste uspeli.
Ovaj tekst treba da pročita i psiholog Zoran Milivojević, da se potrudi dobro da ga razume, da ne bi iznosio stavove na osnovu polučinjenica i ne sagledavajući celinu stvari.