Taman kad se odlučim za proizvođača i kupim ga, krene da me žulja ekološka misao sve u stilu: “I, šta će tebi sad ova plastična flaša“? Baciću je, naravno, kao i svi ostali. Ali ne mogu a da se ne zapitam, šta će u nastavku biti sa njom, jer i nju sam kupovinom platila.
Piše: Jasmina Jovanović
Stanem tako pred frižider sa mlekom, i zapanjim se. Prvo zbog cene, a onda zbog razlika u cenama između raznih proizvođača, i svakodnevnim oscilacijama njihovih nazovi “akcija”. Cenu nekako preživim, znam koliko je posla oko krave, sena, muže i ispaše i onda tako utešim sebe, da lakše podnesem svakodnevni trošak. Ali večna nepoznanica mi ostaju njihove humane akcije, ko i kada odlučuje da stavi mleko na akciju, i zašto, da možda to nije neko mleko pred istekom roka trajanja ili mleko gripozne krave? I kako se proizvođači, ili je poštenije zvati ih preprodavci tj .prepakivači, uvek dogovore da im se akcije ne poklope?
Opet, ako je to prava cena mleka, a samo za naše oči akcija, gde mi onda živimo? Tu se zaustavim sa analizom prepakivača i upakovanog. Pošto nemam kravu da pomuzem, mleko moram da kupim, čak i kad nije na akciji. A ne smem zbog takve stvari da padnem u depresiju, zar ne? Kupujem ga čak i kad neko pusti u medijski etar koliko je ljudskom biću nepotrebno kravlje mleko koje je predviđeno za tele…
Mnogo je pitanja i nedoumica nas smrtnika-potrošača, ali od večnih korporacija nikada nećemo dobiti odgovore. Barem ne istinite odgovore.
Taman kad se odlučim za proizvođača i kupim ga, krene da me žulja ekološka misao sve u stilu: “I, šta će tebi sad ova plastična flaša“? Baciću je, naravno, kao i svi ostali. Ali ne mogu a da se ne zapitam, šta će u nastavku biti sa njom, jer i nju sam kupovinom platila.
Stajaće na deponiji i možda me nadživeti, zar ne?
Pitam se, da li je moguće da nema reciklaže i otkupa plastike u ovako siromašnoj zemlji, gde su sakupljači sekundarnih sirovina tako brojni? Isto pitanje me žulja i kad bilo šta kupim u plastici, kao npr. vrlo retko sok, i vrlo često ulje. Priznajem, jeste malo zgodnije od starinske kese, radi čuvanja a protiv prolivanja već otvorenog mleka, ali uz malo dobre volje i jedan trajni lako perivi bokalčić ili trajnu staklenu flašu situacija je itekako rešiva. Plus što je trideset posto jeftinije mleko u kesi, a da zanemarimo činjenicu da bi iznosili manje smeća.
Nedavno je u jednoj reklami čuvenog prepakivača mleka naglašeno da nova boca za mleko ne propušta štetno sunčevo UV zračenje. Ja u šoku, ne razumedoh dobro, pa se pitam, otkad ovi prave mleko za sunčanje, pogledam malo bolje, a ono ni traga od mleka za sunčanje. Ma jok! Reklama je za jestivo kravlje mleko! Ironično kažem sebi: šta ti je, možda nisi u toku sa trendovima, možda ima neki stakleni providan frižider za balkon, pa mora i mleko u njemu da se štiti od „opakog“ sunca. Ili da ti bude zgodno za plažu, ti se mažeš i štitiš, a mleko da iskipi u flaši bez UV filtera?! Svašta!
Taj isti dan mog lamentiranja nad bespotrebno luksuznom ambalažom mleka, stigne mi novi „redizajnirani“ račun za struju. O radosti! Uz račun na A4 formatu , još jedan A4 papir sa obrazloženjem: “zašto smo redizajnirali „prolećnu kolekciju“ računa“. Ni traga od neke reciklaže, koverat beo kao sneg, papiri takođe. Uzmem i naravno bacim sve, čak i račun, ostavim samo ključnu stvar, isečak kojim ću platiti ovo „redizajniranje“. Eto, još bespotrebne ambalaže, bespotrebnih troškova strujnoj-mafiji za slanje računa i naravno, još smeća u krilu planete zemlje… A ne tako davno, svi računi su nam stizali u razgolićenom stanju, na četvrtini sadašnjih formata. Jasno jednostavno i jeftino obaveštenje – toliko košta – toliko plati. I ništa nam nije smetalo.
Ne tako davno, na pijaci u naselju Braće Jerković postojala je radnja koja je prodavala znatno jeftinij jogurt na točenje. Lepo doneseš od kuće svoju flašu, teglu ili šta već, i kupiš itekako jeftiniji jogurt. Ispred je uvek bio red.
I ne tako davno, za najlon kesu je trebalo dati, kao sad 10 dinara, pa su oni iole ekološki i ekonomski osvešćeni iz torbe vadili svoje fino ispresovane, već nekoliko puta korišćene kese.
Isto tako, pivo, sem u limenci, bez donete ambalaže nije moglo da se pazari a da se ne plati čuvena “kaucija“. Sada, u ovim modernim vremenima, ni staklo nema vrednost ako je prazno…
Ne tako davno ništa nam nije bilo teško. Umesto „smajlija“ smo se smejali, umesto „lajka“- potapšali bi nekog po leđima, a umesto „selfija“ slikali smo se sa prijateljima i čekali da se potroši film, da se razvije, pa bismo tek onda bi slike.
Ne tako davno, imali smo vremena za sve…
Danas nam je teško da kupimo mleko u kesi i to jeftinije, jer, zaboga, kako ga čuvati ako se ne potroši odjednom?! Svašta!
Eh, pa zamisli da uz artikle ne bacamo pare i na smeće, pardon, ambalažu… kako bismo onda mogli da kukamo kako smo siromašni ?