Decu smo upropastili. Šta dalje?
Šta mislite da postižete tim tetošenjem, nalaženjem opravdanja i izgovora za svaki nerad, frenetičnim aplauzima za i najmanji uloženi trud?
Šta mislite da postižete tim tetošenjem, nalaženjem opravdanja i izgovora za svaki nerad, frenetičnim aplauzima za i najmanji uloženi trud?
Mi odgajamo generaciju dece koja će biti potpuno nesposobna da ostvari bilo kakav uspeh u modernom dobu. Učimo ih da budu egocentrični i da odustaju, često i pre nego što su bilo šta pokušali.
Nije bezuslovno dobar roditelj onaj koji voli svoje dete i koji se odriče ovoga ili onoga da bi tom detetu kupio ovo ili ono, da bi ga iškolovao, da bi mu napravio kuću, kupio stan, kola… To skoro da može svako. Ili je bar do skora mogao.
Gledam ovu današnju decu, naročito ove koji studiraju, i vidim da od svoje kuće imaju mnogo štete. Iako su to dobra deca, nesposobni su. Ne misle, neosetljivi su. Roditelji su ti koji ih kvare.
Ono što kao društvo i kao roditelji danas gubimo iz vida, piše za Hafington Post Džef Bogl, autor bloga Out With The Kids je da bez muke, nema napretka, da bez neuspeha ne može biti ni uspeha, te da se ne možemo naučiti saosećanju ukoliko se i sami nismo našli u neprijatnim situacijama.
Pre samo 40-50 godina skoro da i nije bilo dece od 6-7 godina koja nisu znala da upale vatru od mokrog granja i da se pripreme za noćenje u prirodi. Ta deca nisu doživljavala prirodu kao nešto opasno i neprijateljsko, već su je poznavala i volela.
Kakve mi vrednosti promovišemo time što svoje kuće pretvaramo u skladišta za igračke, što svojoj deci dajemo zadatke a onda ih nagrađujemo kad zabrljaju, što im odvezujemo pa vezujemo pertle? Kao da aktivno pokušavamo da odgojimo naciju večitih adolescenata. A možda, neznajući, upravo to i radimo.
Da li je naša potreba i težnja da uvek budemo savršeni roditelji činilac koji deci u kasnijem životu odmaže?