Priroda Me Savatala iliti PMS … teroriše vas i vaše bližnje već 200.000 godina
Piše: Jelena Jovanović
Od starih Grka do Šekspira i nadalje, koncept tragedije počiva na ideji da ljudi u sebi nose seme svoje sopstvene propasti. Za žene, seme sopstvene tragedije mesečno klija i čini ih žrtvama sopstvene ženskosti. Ni krive, ni dužne. To tragično seme isklija poeziju na glagolskom, svađalačkom akcentu. Mnogo lepo. Sve ono što smo zamerile, a uskladištile u sebe, sve misleći zlu ne trebalo, eruptivnom bujicom iskače napolje. Svet je dobro prošao, ako nekog ljuda ne bacimo zavrat.
Počeo je uvod u vanredno stanje sažet u mom okršaju sa dvesta simptoma osamdeset različitih oboljenja i stanja. Predkrvnička podvala Majke mi Prirode, žene sapatnice. Telo mi postaje tesno, a ja pokušavam da predstojeću idilu spakujem u epp. Ipak je to „samo“ repriza serije zvane „PMS“.
I kao zima putare, svaki put me dočeka nespremnu.
Već u ovom pasusu mi nije ni do čega. Trudim se da sama sebe ne ometam u postojanju. Selektivno postojim, selektivno sam i gluva, radi dobrobiti ljudstva koje obitava sa mnom. Selektivno i pamtim, ali za to nije kriv PMS. Za krunisanje svih pms-alnih aktivnosti koje luduju mojim nadutim telom oteklih nerava, konspirativno me grli insomnija. Ne spavam. Lepo se tih dana osećam kao šaman. Na talasu halucinacije. U boji. I vrlo sam vrhovna. Postrojavam koga i šta stignem. Uglavnom, ukućane. Ne smeju ni da pisnu, samo pokorno klimaju glavama. Bez komentara, gledaju na jedno oko kako da me strpaju u kupatilo, zaključaju do daljnjeg i progutaju ključ. Prema planu izbegavanja, kreću se hodnicima kao kameleoni. Obraćaju mi se isključivo motivisani prehranom. Hrana u frižideru im ne stoji u visini pogleda, a to znači da je, zapravo, nema. Jer ono što ne vidiš, ne postoji. Prosto. Da jedemo hranu koja telepatski komunicira bilo bi lakše. A pamtim im kad su mi jedared, u toku pms serijala, prilikom pakovanja u auto, procureli kroz zube “šteta što samo za sedište možeš da se vežeš.” Toliko mi nije bilo smešno.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽENSKE PRIČE
Razmišljala sam: šta je to u meni što pokreće ljude da plaču?
Moja prijateljica je izdala knjigu i kada sam je pozvala da joj čestitam kroz suze je govorila: "Bila sam skroz ok, a rasplakala sam se čim sam ugledala tvoje ime...
Izvini drugarice što sam rodila dete
Pišem tebi koja si mi i dalje draga, a koja si me otpisala onog trenutka kad sam postala mama: Draga moja, Izvini što ti više nisam zanimljiva mada sam i dalje...
Priče u prolazu: Šta je nama naša borba donela?
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto U jednom malom primorskom mestu na Jadranu postoji grafit na kome piše: „Neću žvaku, hoću kusur.“ Deluje istinito ali ipak je laž. Grafit su...
Za promenu, probaj sa pohvalom
Za promenu, probaj sa pohvalom. Nije istina da "se kvari ko se hvali". Istina je da nas samokritika sve više sateruje u ćošak, a pohvala otvara naše vidike za sve...
Nema komentara.