Za razliku od nas, “svet” se trudi da problem rešava pre nego što nečitanje postane ukorenjena navika.
Za srednje škole koje rade po međunarodnom programu Kembridža, na osnovnom nivou završnog ispita (GCE), od proze se nalaze sledeća dela:
Gde se anđeli boje kročiti (Forster)
Gospodar muva (Golding)
Plači, voljena zemljo (Paton)
Put za Memfis (Tejlor)
Nalaze se još i tri dela koja nisu prevedena kod nas.
Na listi dramskih dela imaju po jednu dramu Šekspira, Šoa i Milera, i drame nama manje poznatih autora – Ratigen (scenarista filma Hotel International iz 1963) i Fugard (po njegovoj drami je napisan scenario za film Tsotsi, nagrađen Oskarom za najbolji film van engleskog govornog područja).
Inače, ovaj osnovni nivo maturskog ispita bi odgovarao našim srednjim stručnim školama, dok bi napredni odgovarao gimnazijama.
Pretpostavljam da su ranije i oni pokušavali da se drže samo klasika, koji su pre 30 ili 40 godina bili zanimljivi za čitanje. Pretpostavljam da su shvatili i da je u tih 30 ili 40 godina takođe nastajala kvalitetna književnost, bliskija današnjim generacijama po temama i jeziku. I onda su napravili kompromis. Nisu bežali od Tolkina, Pračeta i Murakamija, koji su definitivno popularni među mlađim generacijama. Tom Sojera nema nigde, kao ni Ane Karenjine. Ali Hari Potera ima ponegde. Deo lektire jasno služi opštoj kulturi, ali drugi deo služi samo i isključivo za sticanje i negovanje ljubavi prema čitanju.
Ne osuđujem ovim tekstom naš program lektire, niti procenjujem koliko on odbija đake od čitanja. To ostavljam na procenu kolegama koji predaju maternji jezik i književnost, mada sam i ja profesor jezika i književnosti (istina engleskog jezika i književnosti napisane na engleskom jeziku). Već čujem pitanje da li iz drugih predmeta uče samo ono što im je zanimljivo. Nadam se da vam je jasno da znam da ne uče.
Samo primećujem da može i drugačije.
I na kraju, malo ličnog iskustva: neka dela iz srednjoškolske lektire čitam po treći put i tek su mi sada jasna. Žao mi je što ne mogu da se setim šta mi je to bilo jasno u srednjoj školi. Verovatno ono što je profesor pričao o delima, ili ono što nam je u čitankama pojašnjavano. A bolje bi bilo da su neka dela bila primerenija uzrastu i da sam mogla i sama da ih odlično razumem. Ovako sam stizala do petice bez problema, ali ta dela nisu u tom trenutku zaista stizala do mene. Pri tom su me smatrali jednim od boljih đaka kada je književnost u pitanju. Šta li je stizalo do manje dobrih, nemam pojma. Verovatno skoro ništa. A završismo školu. Plašim se samo da mnogi od njih nikada nisu saznali koliko je čitanje divno i važno, i da nakon lektire nisu pročitali ništa do današnjeg dana. Pitam se da li je škola doprinela takvoj odluci.
Izvor: Klotfrket
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: KNJIGE
Tihana Lipovec Fraculj: Asertivnost je veština koja je korisna i deci i odraslima
Asertivnost je pojam koji potiče od engleske reči assertive, što znači uporan, samouveren, samosvestan. O tome kako se razvija i zašto je važan za život pričali smo sa autorkom knjige...
Kako uraditi domaći zadatak bez bitke u kući
Učitelj je rekao da je mom osmogodišnjem sinu za domaći dovoljno pola sata dnevno, ali je njemu redovno bio potreban jedan sat, pa i više od toga. Kukao je, žalio...
Knjiga „Kad stvari poljude“ u najužem izboru za Nagradu „Dušan Radović“
Zbirka pesama Dragane Mladenović Kad stvari poljude, u izdanju Kreativnog centra, našla se u najužem izboru za Nagradu Dušan Radović za 2023. godinu. Nagradu dodeljuje Biblioteka grada Beograda, a žiri,...
GABI, HRABRO SRCE BEOGRADA – knjiga o hrabroj keruši Gabi, izdavačke kuće Pčelica
Nakon ovog romana snimljen je i dokumentarni film sa svedočenjima autora, ali i učesnika događaja opisanih u knjizi GABI, HRABRO SRCE BEOGRADA. Autor Goran Marković otkrio nam je detalje o...
Nema komentara.