Vladimir Miletić je jedan vanserijski čovek i još neobičniji direktor. Pre svoje tridesete godine postao je rukovodilac velike inostrane kompanije i narednih 11 godina uspešno širio posao i tim. Nakon toga bio je direktor u još nekoliko velikih korporacija. Pažnju javnosti je zavredio svojim blogom Dnevnik jednog direktora, na kome…
Vladimir Miletić je jedan vanserijski čovek i još neobičniji direktor. Pre svoje tridesete godine postao je rukovodilac velike inostrane kompanije i narednih 11 godina uspešno širio posao i tim. Nakon toga bio je direktor u još nekoliko velikih korporacija.
Pažnju javnosti je zavredio svojim blogom Dnevnik jednog direktora, na kome predstavlja poslovne dogodovštine i anegdote iz perspektive koju čitaoci do tada nisu imali prilike da upoznaju ukoliko sami nisu bili rukovodioci. Moram da priznam da je meni lično taj blog dosta pomogao da steknem razumevanje prema nekim postupcima svojih bivših i sadašnjih direktora.
Vladimira sam upoznao preko pomenutog bloga, a kasnije i preko njegovog programa Ekonomija uspeha. To je program koji preduzetnicima i onima koji to žele da postanu, pomaže da otkriju veštine i talente po kojima su jedinstveni i da ih kanališu u sopstveni biznis. Sa ponosom mogu istaći da je upravo Vladimir bio kum projekta Prvi put s ocem.
Vladimire, uspešne poslovne ljude najčešće zamišljamo kao nepokolebljive ratnike na polju biznisa. Na žalost, čest je slučaj da uspeh na poslovnom polju bude preskupo plaćen na drugim poljima – na polju porodice, prijatelja, zdravlja… Kako se vi borite na tim drugim poljima?
Za početak bih drugačije postavio početnu konstataciju. Pre bih rekao da neuspeh na polju porodice biva preskupo plaćen uspehom na poslovnom polju. Jer, mnogo je teže biti uspešan u porodici. Tu ima mnogo više rada, napornije je i odgovornije. U porodici odgovarate za sudbinu svoje dece, a u firmi samo da oplodite tuđi novac. Zato je upravljanje tuđim biznisima neuporedivo lakše od upravljanja sopstvenom porodicom. I ja sam u početku, kao i mnogi, upao u zamku da je porodici potrebna samo dobra plata i novac. Srećom, zahvaljujući iskrenosti svoje porodice i njihovom neodustajanju od mene u ulozi muža i oca pronašao sam ravnotežu između jednog i drugog. Ili sam, barem, na putu da to uradim.
Ako sam dobro razumeo, vaša definicija uspeha je holistička? Drugim rečima, smatrate da je uspeh na jednom polju neodvojiv od uspeha na drugim poljima, i obrnuto?
Kada ostvarene i uspešne ljude pitam šta je za njih uspeh u poslu i u životu, nikada ne dobijem isti odgovor. Za nekoga je uspeh da radi ono što voli, drugima je uspeh kada su zdravi, trećima znači da imaju prijatelje i kvalitetne odnose sa ljudima, četvrti su srećni sa svojom porodicom, petima je uspeh kada su materijalno nezavisni… Verujem da je svaki od tih odgovora tačan. Uspeh u životu sastoji se od uspeha na svim poljima. Neki od tih uspeha su važniji i više nam znače, ali treba voditi računa da se zbog jednog cilja ne zapostave i drugi važni aspekti života. Ne vredi mnogo novac, ako sa druge strane nema porodice, zdravlja, prijatelja… Sa druge strane, uspeh je raditi posao koji čovek voli, ali ako od toga ne možete sebi da obezbedite i materijalnu sigurnost, to je opet rasipanje talenata i veština. Kao i mnogi i ja pokušavam da napravim ravnotežu između različitih segmenata. Ponekad je dozvoljeno da u centru naše pažnje bude samo poslovni aspekt, pod uslovom da neki naredni put u fokusu bude porodica, treći put prijatelji. Važno je samo da ne budemo vezani za samo jedan segment našeg života, ma koliko bili uspešni u njemu.
Uloga oca je najbitnija za sinove. Jer, za njih smo model i uzor na koji će se ugledati ili postati sasvim suprotno, ukoliko im ne postanemo uzor.
Poslovni kontekst podrazumeva da je rukovodilac istovremeno i učitelj. Koliko rukovodilac uči od svojih učenika i koliko mu u tome pomaže iskustvo iz porodice?
Rukovodilac bi trebao da uči od svakoga. Zamka rukovođenja, naročito ukoliko ste mladi došli na tu funkciju, jeste što vas ta zavodljiva uloga navodi na pomisao da ste izabrani jer vi sve najbolje znate i da je učenje od podređenih i savetovanje sa njima znak slabosti. To je zabluda koja vas tera da pomislite da ste savršeni i da nemate šta više da učite. Upao sam u tu zamku na početku svoje karijere i dugo godina pogrešno tumačio svoju ulogu. Tek kada sam počeo da pišem priče o raznim uspešnim ljudima, od kojih su mnogi obični ljudi sa običnim zanimanjima, shvatio sam da se od svake osobe koju upoznamo može mnogo toga naučiti. To važi i za porodicu, za decu. Pred njima ne možemo da se pravimo da smo nešto što nismo. Osim toga, oni nam uvek otvoreno i iskreno ukazuju na te naše nesavršenosti, a istovremeno navijaju za nas da budemo najbolji mogući roditelji i da nikada ne posustanemo. Kada znate da ste nesavršeni i da ne morate sve da znate, mnogo je lakše raditi. Ne trošite energiju da sakrivate svoje neznanje, već sa interesovanjem uočavate znanja kod drugih ljudi i tako učite. Odustao sam odavno od utiska da mnogo toga znam. Sa iskustvom postajem svestan koliko još ne znam. Sve što sada želim jeste da budem bolji svakog dana od prethodne verzije sebe.
Vaš put je prilično neobičan, kao mladi ste postali direktor velike kompanije, a onda i pisac i poslovni mentor. Koliko je u tome pomoglo isustvo koje ste poneli iz porodice? Da li ste imali neki konkretan događaj koji možete da povežete sa svojim današnjim izborima?
Moja majka mi kaže da sam joj kao mali, sa četiri-pet godina života, postavio pitanje: Mama, na kom poslu se najviše zarađuje?. Njen odgovor je bio – direktor. U tom periodu (krajem sedamdesetih prošlog veka) nije bilo privatne inicijative i preduzetništva, tako da su postojali samo direktori društvenih preduzeća koji su bili neka vrsta polubožanstva u tim ogromnim sistemima i imali privilegije koje su običnom čoveku bile nezamislive. A pitanje koje sam joj postavio verovatno je proizašlo iz činjenice da su moji roditelji sa prilično teškoća uspevali da podmire sve troškove života i stalno im je nedostajalo novca. Kada ste mali, imate fantazije da ćete kada porastete sve to promeniti, tako da su me to moje pitanje i njen odgovor verovatno opredelili u kom pravcu ću se kasnije školovati i razvijati svoju karijeru.
Za mene je očinstvo rad na tome kako da postanem uzor svojoj deci. I zato je svaki uspeh koji dostignem nova mogućnost da i njih nešto naučim i da na njih prenesem svoja iskustva dostizanja uspeha.
Ipak, moji naredni izbori i zaokreti u karijeri napravljeni su mnogo svesnije. Tada sam izabrao put učenja i pomoći ljudima u pokretanju sopstvenog biznisa. Izabrao sam karijeru poslovnog mentora. Taj posao je daleko raznovrsniji i obuhvata mnogo više mojih znanja i talenata i to me daleko više ispunjava od posla menadžera. Ali, da nije bilo tog iskustva direktora, ne bi bilo ni ovog drugog karijernog puta.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: TATATATIRA!
Tata kupi mi auto: Goran Abraham
Predstavite nam se kao tata? Prvo dete sam dobio sa 38 godina, uz zahvalnost Gospodu, a zatim drugo i treće u roku od 3 godine. To mi je promenilo shvatanje...
Njen tata
Njen tata je u njenom životu bio prvi "buli". Bio je njen prvi oprez. Vrlo rano je naučila da raspoznaje koji postupak, reč, ton, mogu tatu da razbesne. I izbegavala ih...
Tvoj narcisoidni otac koji nikad nije na psihoterapiji, ali zato ti jesi
Piše: Ivana Sinđić, psihoterapeut Narcisoidni očevi gotovo nikad nisu u psihoterapiji . Ne uključuju se u proces, jer je obično njihovo mišljenje o njima samima da su uvek u pravu,...
Mihail Labkovski: Pet saveta kako postati dobar otac
- Nemojte se ženiti ili pristajati na to da vaša žena rodi ako ne osećate potrebu da postanete otac. U idealnom slučaju, trebalo bi da budete spremni, da želite to...
Nema komentara.