Skupljaju novac štedljivo za novu loptu i sportsku torbu. Lepe postere košarkaša i sportista po sobi. I ja ćutim i u svemu ih podržavam, a u sebi lepo mrzim taj svet koji mi je ukrao moje devojčice.
Piše: Jasmina Jovanović
Prošlog vikenda je bio jedan od onih d-mol vikenda. Obično su vikendi dragoceni, drugačiji, provodimo dosta vremena zajedno, planiramo muž i ja neke nesvakidašnje aktivnosti sa decom, dolaze nam dragi gosti ili se mi negde švrćkamo. I u petak je sve još uvek delovalo kao i obično, vikend je obećavao, a onda su u roku od par sati izronile neke dve pozivnice za rođendan koje nam nisu prijavljene na vreme, vanredni treninzi i čak jedna ligaška i jedna prijateljska utakmica! Sve to je značilo samo jedno – 48 sati jurnjave!
Inače, naše ćerke, na moj užas, treniraju košarku. Kako smo do košarke došli, to je duga i zamorna priča, ali na kraju se fabula te priče svela na to da su baš zavolele košarku i da su se u međuvremenu sve druge opcije koje su postojale u našem naselju (folklor, odbojka, fudbal i slično) tiho ugasile. Ja ta svoja osećanja prema košarci ne iskazujem pred njima. Podrška sam, sobarica, kuvarica, doktorka i pre svega mama. Pravim se da se radujem …toj košarci.
Sport je u mom životu oduvek bio imaginaran pojam. Prisutan onoliko koliko smo vijali lopte mi klinci iz kraja i koliko se radilo na časovima fizičkog. Eto toliko. Sada sledi onaj tugaljivi deo „u moje vreme…“ Ali, iako zvuči veoma ofucano, naše vreme je zaista bilo drugačije. Nisu nam trebali nikakvi treninzi jer smo mi trenirali život. Trenirali smo detinjstvo. Nismo stajali. I ako bi izostala igra, imali bismo neka zaduženja od svojih roditelja ili komšija. Dakle, nisam imala nikakvu odbojnost, kao takvu, prema sportu – jednostavno mi nije trebao.
Naša deca danas imaju gomilu kojekakvih aktivnosti. Moja deca doduše imaju samo taj jedan sport koji treniraju, ali i to mi ponekad sa svim tim utakmicama i usputnim pojavama dođe previše. Utakmice su uvek negde iza sedam gora, i uglavnom su vikendom. I ja već neko vreme mrzim sve te treninge, utakmice i znoj koji moja deca prolivaju zarad toga.
Jeste, znam da je sport zdrav i koliko je fizička aktivnost važna, ali mrzim ta buđenja subotom i nedeljom u šest ili sedam sati ujutru. I to što ih na utakmice voze neki drugi roditelji na koje je red (nekad mi, kada je na nas red) i što ne znam kakvi su vozači ti roditelji, ni da li su se naspavali dovoljno te noći ili su ne daj Bože bili na nekoj proslavi. Cvikam tako dok se ne jave da su stigli, pa cvikam da ih neko ne skrndelja na utakmici, pa cvikam dok se vrate kući. Užas blagi.. Mrzim i ponašanje trenera, koji favorizuju decu čiji roditelji imaju privatne firme, pa njima poklanjaju majce i trenerke sa znakom kluba, a druga deca gledaju i priželjkuju i oni isti poklon. I mrzim kada ne dođu na par treninga pa ih trener ispituje što nisu dolazile. A ako diplomatski kažu da su imale druge obaveze, onda on pita, nepristojno – a kakve to obaveze? Pa, onda dođem u iskušenje da ih učim da slažu, malu belu laž „Nije mi bilo dobro treneru, zato nisam dolazila“, ali neću. Ne mogu decu da učim da lažu, stvarno.
Mrzim što dolaze sa izvrnutim zglobovima, i dok im menjam hladne obloge i mažem konjske gelove i gaveze, u sebi gunđam -Eto, ti što je zdrav sport!- I mrzim kada ih drugi roditelji hvale, pa mom mužu drže predavanje o tome kako treba da odu u neki drugi klub, bolji i veći, pa će tamo da ih primeti neki još bolji i još veći. Pa, moj muž onda, roditelj ko roditelj, razmišlja o tome.Naglas, naravno. Pa onda ja moram da smirujem stvar i da kažem: „Legenda kaže da ima dece koja treniraju samo radi treninga, radi sportskog duha i zdravlja!Ne možemo svi roditi Teodosića!“ Pa se onda on opet primiri, dok mu neki trener nekog drugog kluba ne priđe na utakmici i kaže : „Ova mala je opasna! Dovedite je kod nas u klub!“ I da mu seme razdora – svoju vizit kartu! (Nadam se da će takvi treneri što u svima vide milionske ugovore sa NBA ligom ovo pročitati i oladiti malo!)
Onda ja, povrh svih svojih muka i obaveza opet vadim kestenje iz vatre i bacam vizit karte tih trener – menadžera, i kažem: “Ama, pustite decu da igraju košarku! Radi igre, a ne radi love!“ A onda mi on, moj muž, prosipa Njegoša, meni koja sanjam njegove citate i stihove on kaže: „Da, ne gine biser na bunjište… Daj, da probamo, kad dete dobro igra!“
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Usamljenost kod majki novorođenčeta – kao u igri žmurke kada shvatite da vas niko ne traži
Razlike između očekivanja i realnosti su pogotovo velike kod roditelja koji su imali vrlo aktivan život pre rođenja deteta, bez obzira da li je u pitanju bilo zahtevno radno mesto,...
Dr Vlajko Panović: Prvorođena i drugorođena deca imaju potpuno drugačiju dinamiku odrastanja
O razlikama u odrastanju prvorođenog i drugorođenog deteta u jednoj porodici, ali i načinu na koji se roditelji prema njima postavljaju - govorio je dr Vlajko Panović. Fokus je bio...
Deca nam okupiraju kuću, život, budućnost… i menjaju sve iz korena
Okupiraju našu kuću koja je do skoro bila besprekorno čista i uredna, a sada su svuda ‚nered razbacane igračke, fleke od hrane i deca koja trče unaokolo i jure se....
Da li biste prihvatili ovaj posao? Ili ga možda već radite…
Veoma je važno da imate sposobnost da izdržavate sate i sate stojeći, da ne očekujete redovne obroke, da ste dostupni 24/7, po mogućstvu da imate diplomu iz medicine, visoke kulinarske...
Nema komentara.