Bes se obično javlja kod dece koja su bila prinuđena da preuzmu roditeljsku ulogu, u porodicama gde su uloge bile pobrkane.
Foto: Freepik
Hteli mi to ili ne, uticaj roditeljskih figura na nas, njihovu decu, je ogroman. To se nastavlja čak i kada smo uveliko odrasli ljudi. Često su naša osećanja prema majkama i očevima ambivalentna, i ljubav koegzistira sa ljutnjom.
Suočavanje sa takvim, pomešanim osećanjima, može biti veoma teško. Međutim, to je normalno. Ako vam to ometa život, potražite terapiju.
Danas želim da osvetlim jedan aspekt negativnih stavova prema roditeljima. Govorim o bespomoćnosti.
“Strašno me nervira kada mi majka prekida posao jer ne može da naruči preko onlajn prodavnice. Ako predložim da je naučim kako da sama koristi uslugu dostave, ona zakoluta očima, ne odgovara, a onda napiše nešto o pogoršanju svog zdravlja“.
Ona manipuliše detetovim osećanjem krivice.
Siguran sam da se slična priča prilično često dešava onima koji imaju 20 ili 30 godina, dok su njihovi roditelji duplo stariji od njih.
Reakcije su različite.
I sama sam pomalo takva majka. Imam problema sa orijentacijom i za čas se izgubim. Obično zamolim sina za pomoć, i uglavnom se ne nervira zbog mojih zahteva.
Pa zašto se neka deca ljute na roditelje, a druga ne? Bes se obično javlja kod dece koja su bila prinuđena da preuzmu roditeljsku ulogu, u porodicama gde su uloge bile pobrkane. Gde majka često koristila dete kao rame za plakanje.
Takozvano “parentifikovanje” dece često se javlja u porodicama pogođenim alkoholizmom, kada je dete bukvalno prinuđeno da brine o odraslima.
Može se desiti i u razorenim porodicama, kada je, recimo, majka depresivna i ostavljena sama. Ona nesvesno svoje psihičke i porodične probleme prebacuje na dete.
U konfliktnim porodicama deca su često uključena u rešavanje pitanja vezanih za odnose, slušajući međusobne optužbe svojih roditelja.
Ponekad se to posebno odnosi na bespomoćnost: „ne znam kako to da uradim”, “ne mogu da telefoniram”, “bojim se da pitam”.
Ali ne bi trebalo da bude ovako.
Roditelj treba da bude oslonac detetu, a ne obrnuto. Čak i ako nešto ne zna, ne ume, ako je tužan, ako trpi u braku, sve je to nije detetov problem.
Nadam se da sada razumete teorijsku prirodu vašeg besa prema roditeljima kada se ponašaju bespomoćno.
Elena Kislova, psiholog
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Ti si blistava zvezda, ali ponašanje ti je nepovoljno
Sa ciljem da se prepozna i na što bolji način razreši situacija u kojoj je, kako kaže autorka, razgovor besmislen, Štefani Štal savetuje sledeće: Nažalost, ima situacija u kojima ni...
Nema komentara.