Pokušavam da zamislim današnju mamu koja sedi u autobusu dok njeno zlato stoji!
Piše: Jovana Papan
Pre nekoliko godina, u autobusu GSP-a desila mi se krajnje apsurdna situacija. Podigla sam sa sedišta svoju sedmogodišnju ćerku kako bi mogla da sedne jedna starica. Na sledećoj stanici, ušla je majka sa ćerkom otprilike istog uzrasta, i podigla tu staricu kako bi selo njeno dete.
Nema boljeg primera za zbrku koja vlada u današnjem sistemu vrednosti i načinu vaspitavanja. Zaista, ko ima predost? Verovatno bi u nekoj anketi, mišljenja bila podeljena. Moje je jasno – detetu od sedam godina, zdravom, pravom i prepunom energije, osim u nekoj velikoj gužvi kada postoji opasnost da ga neko sruši ili pritisne, daleko je lakše da stoji nego nekom ko je star i iznemogao. Uostalom, koliko starica koje znate kad izađu iz autobusa veselo odskakuću u park i tamo satima jurcaju i igraju se, sve dok ih članovi porodice na jedvite jade ne poteraju na spavanje, sve čudeći se kako se nikada ne umore?
Osim neizostavnog sedenja, na snazi je i trend obaveznog paničnog pridržavanja dece tokom ulaska ili izlaska iz vozila, koje, valjda po navici, ne prestaje ni kad deca visinom prešišaju svoje ostarele roditelje. Za mlađu decu dosta se koristi i “iznošenje” metodom vašarske hvataljke (u vidu roditeljskih ruku) koja podiže od zemlje, iznosi niz stepenice, i spušta plišanog medu, tj. dete na trotoar. Nedavno sam čak gledala babu kako, oberučke ga držeći, sprovodi iz autobusa unuka, skoro pa krupnijeg od nje, dok on sve vreme, u žaru igre, nije ni podigao pogled sa ekrana pametnog telefona koji je držao u rukama. Najzad, šta je jedan stari kuk kad je novi rekord u pitanju?
One epizode sa početka priče setila sam se nedavno, nakon što sam na uličnoj tezgi sa oduševljenjem pronašla Bonton za decu iz 1970. godine, isti kakav sam kao dete pozajmljivala iz školske biblioteke…
Čitajući ga sada sa nostalgijom svojoj deci, naletela sam na vrlo zanimljiv odlomak. Naime, Snežana, junakinja ove knjige, u tramvaju uči lekciju o lepom ponašanju. Nije ustala starijoj ženi, što izaziva negodovanje ostalih putnika. Ovo je već dovoljno egzotično za današnje standarde, ali onda sledi onaj ključni deo:
“Da li si ikada devojčice, bila s mamom u tramvaju?” upita je starija žena blagim glasom.
Snežana potvrdi.
“Da li si ti sedela u tramvaju ili mama?”
Snežana pognu glavu.
“Mama je sedela, razume se,” nastavi žena. “Zamisli kako bi se ti osećala da neki dečak ili devojčica odbije tvojoj majci, umornoj od hodanja, da ustupi mesto za sedenje. Deci je mnogo lakše da stoje nego starijima.”
Pokušavam da zamislim današnju mamu koja sedi u autobusu dok njeno zlato stoji! Ne samo da ona sama ne bi mogla da podnese takvu “surovost”, već bi verovatno ogorčeni putnici digli pravu revoluciju… Za početak, odmah bi neki sveže operisani devedesetogodišnjak sa pumpicom, štapom i drvenom nogom skočio da sirotom detetu ustupi mesto, kad već bezdušna majka neće. Sram da je bude, ovaj vozi ko manijak, a detence nije još ni punoletno!
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMOZOFIJA
Šest načina na koje roditelji govore “NE”
Piše: Jovana Papan “Ne” je jedna od reči sa kojom ćete kada postanete roditelj izgraditi poseban odnos. Za početak, izgovorićete je mali milion puta od trenutka kada vaša beba prvi...
Najteže letnje pitanje za svakog roditelja
Piše: Jovana Papan Svako ko postane roditelj, zna da ga jednog dana očekuju neka teška pitanja koje će mu potomstvo postavljati i koja će zahtevati ozbiljan, promišljen i dalikatan pristup....
Na šta zaista liči kad deca timski rade domaći zadatak?
Piše: Jovana Papan Primećujem da je u školama u modi timska izrada domaćih zadataka. Učitelji i nastavnici zadaju deci pripremu referata i pravljenje panoa. Predmeta je mnogo, i po mojoj...
Imate li kolica za bebe ili pokretni apartman sa pet zvezdica?
Piše: Jovana Papan Među dobrostojećim roditeljima i onima koji pokušavaju da tako deluju, kolica za bebe su predmet želja, merkanja i neophodna ulaznica za „visoko društvo“ kraj bazena sa peskom...
A zbog cega se onda deca ispod 12 godina obavezno voze na zasnjem sedistu? A deca do 6 godina u specijalnom sedistu nazad?
Pa naravno da deca od 7 god treba da sede jer je tako bezbednije.Samo onaj ko nema dete ne zna kolicna su to deca i koliko slaba da kad autobus cimne ili zakoči da se zadrže.Ne treba praviti idiote od dece ali treba brinuti o njima. I dokle više to poređenje sa nekadašnjim vremenom. Ni vozači,ni učesnici u saobraćaju ni ništa nije isto kao tad.Ponekad se pitam da li neko kontroliše ove članke pre objave,jer pojedini duboko vređaju inteligenciju.
Bravo Jelena za komentar! Kad god se vozimo, cerkicu (doduse od 3 god) uvek drzim u krilu, jer bi od voznje sigurno i sletela sa sedista! Kada bude malo starija, svakako ce imati uvek moje mesto… Decica i stariji trebaju uvek da imaju prednost!
Definitivno smatram da ukoliko se dijete nalazi u autobusu sa mamom ili tatom da treba oboje trebaju ustupiti mjesto starijoj osobi. Ja djecu nemam jos uvijek ali bih cak i ja sjeo na to mjesto radije i drzao dijete u krilu ili pored sebe. Djecu su danasnji roditelji previse razmazili i nazalost cesto ih ne uce nicemu. Zivim u inostranstvu i mogu reci da ta vrsta bontona polako ali sigurno izumire i ovdje.
Djeca se drze pod staklenim zvonom i cuvaju kao da su od papira. Da se ne pokvase na kisi, da se ne isprljaju ili padnu i zarade ogrebotinu. Sve je to djetinjstvo i normalna stvar kroz koje smo mi odrasliji prosli. Ne vidim nista lose u tome kao ni u ovom clanku. Ali kao sto je i Jovana Papan napisala u ovom clanku: “Misljenja ce biti podijeljena.”
Svako ima pravo na svoje ali bi se valjalo drzati nekih starih vrijednosti koje su u sebi imali mnogo vise postovanja prema sebi i drugima.
Tacno je da ce misljenja uvek biti podeljena, ali je cinjenica da su danasnja deca danas prezasticena. Roditelji im nose ranceve, vezuju im pertle, rade njihove domace, stite ih od nastavnika i njihovog autoriteta i jos mnogo apsurdnih stvari, verujuci da im olaksavaju detinjstvo, a zapravo im tako otezavaju celokupan buduci zivot.
Kad odrastu, drugi se prema njima nece ponasati kao njihovi roditelji, morace da budu odgovorni za svoje postupke i da sami izvrsavaju svoje obaveze, a posto nece biti naviknuti na to cesto ce se nalaziti u problemu. Tada ce isti ti roditelji kukumavciti kako su sve ucinili za svoju decu, a ona su ipak postala tako nesposobna i nezahvalna, a zapravo su ih sami takvima napravili.
Cinjenica je, takodje, da je u proslosti bilo tek malo ovako nesposobnih odraslih ljudi, a danas je isto toliko malo odgovornih i sposobnih za zivot. Trebalo bi se upitati zasto je to tako. Istina je da je u danasnje vreme sve drugacije, zivot je ubrzaniji, ali ako bismo svi bili obzirniji, tolerantniji, manje nervozni i imali vise postovanja za druge, mozda se sadasnjost i ne bi toliko razlikovala od proslosti. Na kraju, nije tesko stajati desetak minuta u autobusu kad si mlad i zdrav, ne prigovarati i ne mesati se u odnos roditelja i deteta, koliko god vam se to cinilo pogresnim.
Ne mogu da objasnim koliki sam ponos osetila i na sebe i na svoje dete pre par godina. Moje dvoje dece, tada decak od 11 i devojcica od 7 godina, autobusom su krenuli prema gradu, a ja sam se popela negde na pola puta, jer sam bila na poslu. Na prvom sedistu od vrata videla sam cerku kako sedi do prozora, a do nje starica koju poznajem iz vidjenja. Pored starice je stajala njena cerka, a sina sam videla par metara dalje kako mi mase i osmehuje se. Staricina cerka me je pitala da li su to moja deca i kad sam potvrdila krenula je da mi odaje pocast sto sam ih tako vaspitala. Naime, oni su sedeli zajedno, ali kad je starica usla u autobus moj sin je ustao i pozvao je da sedne, a sestri je rekao da ne brine i da je on odmah tu iza nje. Zena je bila odusevljena jer to jako dugo nije videla. Mozete li zamisliti kako sam se osecala?