Bajka utorkom: “Ej od kad sam se rodio, sreće nisam imao…”
Cela kafana ovo peva u jednom trenutku. Tačno 400 mesta. Četiri stotine duša ponavalja mantru: Ej od kad sam se rodio sreće nisam imao…
Osim mene.
Cela kafana ovo peva u jednom trenutku. Tačno 400 mesta. Četiri stotine duša ponavalja mantru: Ej od kad sam se rodio sreće nisam imao…
Osim mene.
Koliko je privlačna i očaravajuća, skoro čarobna ta ideja da smo svi isti. Pa makar i u bolesti. Pa makar i u smrti.
On je rđa od čoveka.
Moj deda je ovo znao da kaže kada je neko loš, zao, pokvaren i neiskren čovek. Često je bio u pravu.
Treba razumeti mlade ljude, njihove želje i potrebe. Ne treba ih sputavati, osuđivati, smatrati manje vrednima već shvatiti moderno vreme.
Šta ako je sve što ja želim jednostavan, usporen, prosječan život? Šta ako sam najsrećnija kada je sve u redu i bez trzavica?
Znao sam ovo često da kažem kada me neko povredi, uvredi, kaže nešto što mi nije milo. Dugo sam držao u sebi ljutnju, bes i razočarenje.
Danas pišem u stihu. Pokušavam da tugu vežem za stihove, a radosti za voljene. Ne uspevam. Živ sam čovek. Dišem. Puštam se i osećam tugu.
Ljubav je jedina igra koju može igrati dvoje, a da oboje pobede. Zato je igrajte otvoreno i iskreno, ne skrivajte ljubav, da vam ne zapadne za kredenac. Možda je više nikada nećete pronaći.
Utrčao je u spavaću sobu i tamo zatekao svoju ženu ušuškanu u krevetu u pidžami, čitajući roman. Pogledala ga je, nasmešila se i pitala kako je prošao njegov dan. On ju je zbunjeno pogledao i upitao: “Šta se dogodilo ovde danas?”
Babu sam poštovao, ali je nisam voleo. Imao sam strahopoštovanje. Kasnije je i strah nestao. Za divno čudo ostalo je poštovanje…