Nije ni čudo što nas prijatelji koji nemaju decu posmatraju čudno ili izbegavaju naše društvo.
Piše: Angelina Radulović, Mamin svet
Nedavno sam bila na hm, godišnjici mature (dvadesetogodišnjici, ako baš morate da znate). Radovala sam se što ću posle dve decenije videti neke drage ljude, s kojima sam provela četiri godine druženja i učenja. I bila sam nemalo razočarana kada sam shvatila da je od celog odeljenja (a bilo nas je 37 u prvom razredu Čačanske gimnazije), došlo samo nas devetoro. Dobro, i ja sam bila odsutna na prva dva okupljanja, ali imala sam sasvim opravdane razloge- prvi put neko unapred uplaćeno letovanje, a drugi put sam bila u porodilištu sa trećim detetom.
I baš o deci se i radi. Kada sam drugare koji su došli, dok smo evocirali uspomene i pravili preseke naših bogatih, često i luckastih životnih puteva i odluka pitala zašto pojedini ljudi nisu došli, shvatili smo (a neki su i eksplicitno rekli) da eto, nemaju sređene živote, osećaju se neuspešno, nemaju decu… Jasno mi je da su takva okupljanja između ostalog povod i da se šacne kako smo i dokle stigli, da li je ona nekadašnja simpatija ipak završila fakultet, ali, deca? Zar to nije nešto što ne može da se predvidi, što mnogo zavisi od sreće i biologije i što je zapravo u celoj priči najlakše (posle rođenja dolazi onaj teži deo, ali :). Bilo mi je čak malo neprijatno da pričam (samo) o svojoj deci, najviše iz razloga što sam ja potpuno neočekivano ona koja je ponajviše radila na natalitetu (obradovala sam se kada sam shvatila da još dve školske drugarice imaju po troje dece).
A onda kada sam kasnije razmišljala, shvatila sam da mi roditelji često našu decu doživljavamo kao sopstvene trofeje i da se svesno ili nesvesno tako ponašamo.D a, mi smo ih rodili, da oni su naša krv i duša, volimo ih najviše na svetu bez potrebe da to bilo kome dokazujemo i trudimo se da uz našu pomoć izrastu u čestite i dobre ljude. Ali, da smo za njihove uspehe, radosti, za ono što jesu ili nisu, baš zaslužni mi? Ili oni?
Nije ni čudo što nas prijatelji koji nemaju decu posmatraju čudno ili izbegavaju naše društvo. Da, deca jesu divan, ispunjavajući deo života. Ali nisu život ceo, niti jedini uspeh i način da se u životu uživa. Nisu ni trofeji, ni moneta za potkusurivanje u praznim hvalisanjima sa društvom iz mladosti.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Nema komentara.