Piše: Jasmina Jovanović
Ustajem po mraku, i prvo što me sačeka po izlasku ispod jorgan planine su mrak i hladnoća. Uzdahnem duboko, onako kao da će sa tim uzdahom nestati makar jedno od ove dve nemani. Ali, ne. Tu su i čvrsto me grle, i mrak i hladnoća. Ko još može da voli zimu, majke ti? Gunđam sama sa sobom. Oblačim se i mrzim unapred sve što me čeka tog ledenog dana. Ledeni vazduh, ledeni ljudi, ledeni autobusi…
Decembar je izgubio svoju čar kada je moja generacija prestala da se sanka. Prosto su jednog jutra ustali i kao da su se dogovorili, niko nije izašao. Moja najbolja drugarica mi je snuždeno saopštila da ona više nije dete i da sankanje ne dolazi u obzir, jer je koliko juče dobila svoju prvu menstruaciju… Svi drugi su bili nekako preozbiljni za svoje godine ( bili smo tek sedmi razred ) i ja sam bila jedina koja je to jutro izašla iz kuće vukući sanke. Ali ubrzo sam se tako i vratila. Snuždena. Odjednom me je spopao neki talas ledene hladnoće. Tek sada pomišljam da je ta studen došla da najavi odrastanje… jer od tada nikada više nije izašla iz mojih zimogrožljivih kostiju. I kreće svakog decembra da se uvlači i steže me svojim ledenim zagrljajem… Prestali su da mi budu zabavni i svi oni srceparajući i patetični filmovi u kojima Deda Mraz donosi čaroliju, radost,ili neko čudo… Shvatila sam, eto tada, da je zima okrutnija nego što sam mislila. I prestala sam da gledam sve te boza-limunada-dedamraz filmove…
Od tada, ako na filmu koji gledam pada sneg, obavezno promenim kanal (sa izuzetkom Sibirskog berberina, tada me je grejao pogled na Olega Mešikova. Namigujem.) Od te zime, zvanično mrzim zimu…
A nisam osoba koja dozvoljava sebi taj luksuz da nešto mrzi. Da je neraspoložena. Nemam kad ja sve to… Ali, eto zimu mrzim… Baš onako… I taj decembar posebno. Ne ovaj sada u kome mi se pokvarila mašina za veš, jedno dete imalo stomačni virus, a drugo gnojnu anginu a (nije ni trećina decembra), u kome sam pokidala omiljeni lančić i izgubila svoju omiljenu kapu. Ne, svaki decembar je mračnjak bez sunca i toplote, ako mene pitate.T ek u decembru se jasno vidi jaz između siromašnih i bogatih. Lako je leti obući se i obuti. Papuče, lagane patike, haljina… kupiš za male pare, prepraviš mamino ili bakino. Ajde obuci se i obuj ti u decembru za male pare! Ili po svom ukusu. Nema šanse, ono što žene i devojke vole ne greje. Kaputići i čizmice su skupi a ladni. Karapandže od cipelekanja i jaknetine ajde što nisu reprezentativne, nego su skupe. Tek kad udari minus vidiš koliko su tvoji sugrađani siromašni. Koliko je tu ofucanih cipela, izbledelih jakni i ućebanih šaleva. Oni što nisu u tom izdanju, oni se ne voze gradskim prevozom i njih nećeš sresti.
Sve što se preostalih nezimskih meseci skupljalo, zima rasipnički troši bez trunke srama. Struju guta, ogrev nemilice sagoreva, zimnicu tamani, sve što smo zamrzli, sve voće i povrće u dubinama zamrzivača, ušteđevinu i slične štekove. Koža suva, rasipaš mleka za telo i kremu za ruke. Stalno previš neke poslastice, što da se oseti rerna koja greje, što da se ukućani nečim zaslade. Svi bi stalno nešto grickali. A šta god da pogrickaju ili kupe, sve neraspoloženi, nezadovoljni… Kakav mesec! Rasipa li rasipa, a u decembru ništa živo ne rađa. I ništa se ne seje. Čak ni nedelja štednje u bankama nije tada, nego u oktobru. A mamipare na sve strane. Praznična dekoracija, praznična odeća, praznični jelovnici, svuda samo i jedino poziv na potrošnju. Svuda kao fol popusti i kao fol nešto gratis. I svi slogani zvuče tako ofucano, da im ni u jednom drugom mesecu ljudi ne bi verovali. Ali, lažljivi decembar je car prevaranata, veruješ svemu i sve želiš. I nove čizme i spektakularan doček i nove obrve.
Valjda to sivilo oko nas zahteva protivotrov u vidu kiča i šareniša. Pijani decembar lako nas nagovori na sve. A koliko već sledećeg meseca hit naslovi će biti o detoksikaciji organizma od hrane i alkohola i brze dijete kojima skidate x kilograma. I slični saveti… A januar dugačak ko gladna godina. Tek će da nam bude žao svega ostavljenog nezajažljivom decembru.