Nasja Duplančić sa bloga „Mama, ja sam gladan“ objavila je na svom sajtu svoja zapažanja o odgajanju dece nekad i sad, zapitavši se odgajamo li danas egomanijake. Deca su se nekad bolje vaspitavala, zaključuje Nastja, a slažu se sa njom svi njeni pratioci širom Balkana. Slažete li se vi?
Nasjin tekst prenosimo vam u celosti:
Moje djetinjstvo trajalo je sedamdesetih i osamdesetih..
Mama, tata, pet godina stariji brat i ja. Ne sjećam se da su se roditelji igrali sa mnom. Imala sam igračke i provodila sate u svijetu mašte. Mama je kuhala ili pospremala. Bavila se kućom i važnijim stvarima.
Niti sam htjela niti ju tražila da se igramo skupa. Zato valjda i danas imam bujnu maštu i uživam u rijetkim trenutcima samoće. Ljeti smo po cijele dane bili vani, penjali se, skakali, ali znalo se vrijeme ručka, večere i spavanja. Kada su nam dolazili gosti, znalo se da djeca, osim za vrijeme jela, nemaju što tražiti za stolom s odraslima.
‘Ajmo, djeco, u sobu!
I bilo nam je super, odlično smo se zabavljali. Ne znam, niti sam ikada čula temu razgovora koja se među starijima odvijala. Nije me uopće zanimalo. Kada smo išli u goste, pa bi domaćini ponudili kolače, a ja bih proždrljivo posegnula za trećim komadom, mama bi me prostrijelila pogledom tako da sam ruku istog trena povukla prema sebi. Ostalo mi je do dan danas usječeno u pamćenje njeno:
“Nisi se došla najesti, pristojno uzmeš komad, dva i staneš!”
Tako i ja danas s prijezirom gledam na ljude koji pobrste švedski stol na nekom eventu. Nismo plakali, vrištali i vikali da nam je dosadno. Ako bi nam i palo na pamet, odgovor bi bio: ”zabavi se nečim.” I zabavili bi se. Uh, kako je mašta radila..
Bili smo čisti, uredni, pristojni, mogli smo se kontrolirati kad smo trebali biti tiho, a itekako aktivni kad bi nas pustili s lanca.. Jeli smo sve, nije bilo pitanja:” Želiš li?” Nikada. Išli smo gdje su roditelji htjeli, kada je njima pasalo.. I bilo nam je zabavno… Uvijek.
Veselili smo se izletima na koje smo redovito išli vikendom i putovanju vlakom na more. Tata je radio, a mama je bila kod kuće, brinula, hranila, prigovarala, slušala, bodrila. Bila je autoritet, nikako prijatelj.
Kasnije, kad je djetinjstvo preraslo u adolescenciju, bila je oslonac, psiholog, savjetnik, kritičar, podrška, bič božji. Sve po potrebi. Promatrala nas je, razgovarala o problemima, tješila. Znala je prepoznati svaku emociju i ništa od nje nisam mogla sakriti. Nije bila prijatelj. I to se naglašavalo, da se ne zabunim, da ju ne tretiram poput svojeg vršnjaka, bez poštovanja.
Svako nepoštovanje odraslih kažnjavalo se rukom po guzi. Bez objašnjavanja, razgovaranja. Uvrijedio si starijeg, šamar. Pa ti uvrijedi i budi bezobrazan sljedeći put. Plaženje jezika, ružne riječi… opet onaj ranije spomenuti mamin pogled…
Ne smatram da je bilo idealno… Nakon izlaska subotom, tata me budio u 9 kako bi pomagala pospremati stan. Nakon 10 minuta telefoniranja vikao mi je da prekinem i da se nađem u četiri oka ako želim toliko razgovarati. Ograničeni izlasci su mi beskrajno išli na živce.
Nisam nikada došla doma pijana, nije mi palo na pamet.
A onda se nešto prelomilo usput, pa je takva vrsta odgoja postala previše surova. Vrijeme je izrodilo nove generacije roditelja. Beskrajno tolerantne, one koji podržavaju prijateljski odnos s djecom i to im je baš cool..
Nemojte me pogrešno shvatiti, promjene su potrebne, rekla bih nužne, ali imam osjećaj da smo otišli iz jedne krajnosti u drugu.
Zbog vlastitog bunta ili inata?
Ne znam, ali poput naših roditelja i mi smo pretjerali, samo na potpuno drugačiji način. Dotakli smo drugu krajnost.
