Počeli smo voditi filozofske rasprave s dvogodišnjacima, gledamo na djecu kao na statusni simbol, poput novog automobila, pa ga lickamo, dotjerujemo, pokazujemo, hvalimo se:” Koliko kilometara ima tvoj? A konja? Kakve felge imaš?
Moj može potegnuti bolje od tvog! A kakav je u zavoju?” -Tako vam to meni izgleda…
Trenutno su djeca u centru pažnje, sjede na čelu stola, štoviše, biraju mjesto gdje će sjediti i to im se odobrava.
Djeca prisluškuju razgovore odraslih, upadaju u riječ, vode glavnu riječ i glavna su tema razgovora. Dakako, uvijek vođene u superlativima… Moj mali je ovo, moja mala je bolje… Djeca dolaze u goste s rečenicom:” ja sam gladan!” pa ti pobrste pola frižidera, dok se roditelji smiju. Djecu se konstantno zabavlja, ne znaju se sami igrati, pa te vuku za rukav i traže pažnju. Ako im ne pružiš pažnju onda vrište, pa cijela obitelj sudjeluje u smirivanju.
Roditelji se svađaju s učiteljima, prijete im otkazima, prijete drugoj djeci, ako im netko u žaru igre dotakne vlastito dijete.
Roditelji pljuju pred djecom po učiteljima, tako da se i djeca usuđuju odgovarati učiteljima kad dođu u razred. Pa nestane svakog autoriteta. Djeca su postala smisao života svojih roditelja, životni projekt, jedina tema razgovora, nerealnog ponosa.
S ponosom bi trebali pričati o svojim dostignućima, interesima, iskustvima, a dijete o svojim. Umjesto toga, hvalimo se tuđim (djetetovim) dostignućima, prisvajajući ih kao svoju zaslugu.
Djeca su nam tu da ih odgojimo i pustimo da žive.. Da ih osposobimo za život, ujedno ne zanemarujući svoj. Nikako da im služimo i umjesto njih rastemo.
Da ih satima čekamo ispred noćnih klubova i vozimo kućama. (da to je postalo normalno) Da im držimo lavor kad nakon izlaska pijani dođu kući.
Da im toleriramo nedopustivo.
Da ih nagrađujemo za dobru ocjenu. Pobogu, pa ona bi sama po sebi trebala biti nagrada.
Čini li vam se da u osnovnim školama svi imaju petice? istina, ponekad je lakše djetetu zaključiti veću ocjenu nego imati posla s nabildanim taticom koji će ti prijetiti jer je “stara koza” oštetila njegovo iznadprosječno inteligentno dijete i dala mu 4. A ono zna za 10. Barem.
Pojam zlostavljanja i nestašne dječje igre se izjednačio.
Mi smo se grudali, borili se koprivama, dolazili kući opečeni, ozebli, crveni. Nitko nije zbog toga dizao paniku. Nismo bili toliko osjetljivi. Nismo tužakali, jer smo znali da ćemo zbog tužakanja dobiti još jedan šamar. Kad razgovaram malo s novopečenim roditeljima, svima je zajednička jedna rečenica: “Najvažnije mi je da mi dijete bude sretno!”
Našim roditeljima je bilo važnije da usrećimo druge! Jer, shvaćali su da je u tome, indirektno, i naša sreća.
Obratiti pažnju na ljude, ne biti sebičan, samoživ, razvijati empatiju, suosjećati, brinuti, biti obazriv.. To se negdje putem izgubilo.
Odgajamo li samožive egomanijake?
Nikada zadovoljne osobe, vječno željne pažnje. One koji ne trpe autoritet, zabrane, uvjete, rokove, pa se cijeli život traže i čekaju savršenu priliku da padne s neba, a takve nema.
U međuvremenu ih roditelji financiraju, peru, hrane, tješe.. Jer njihovo zlato zaslužuje bolje. I ovaj svijet nije dovoljno dobar za njih. Jesam li pretjerala? U svakom slučaju, mislim da nam treba zlatna sredina. Nešto između odgojnih metoda naših roditelja i ovih danas. Vrijeme će pokazati, ako nas vlastita djeca ne pojedu za doručak.
(mamajasamgladan.com)
Izvor: 6uka / Mama ja sam gladan
