Deca danas ne rade po kući. Obavljanje kućnih poslova odavno više nije na listi dečjih aktivnosti, i uglavnom je rezervisano za već prezaposlene roditelje. Štaviše, ukoliko ste roditelj koji može da se pohvali time da njegova deca usisavaju ili bacaju đubre, sve veći su izgledi da ćete biti proglašeni za čudo. Šta se desilo sa dečjom vrednoćom i kako je vratiti u modu?
Piše: Jovana Papan
Uprkos svem napretku civilizacije, kućni poslovi nisu nestali sa repertoara savremene porodice. Oni se, zapravo, samo umnožavaju, budući da vremenom postajemo okruženi sve većom količinom materijalnih stvari koje treba održavati. Istovremeno, teret kućnih poslova nekako je potpuno prešao na ionako pretovarena pleća roditelja, iako su deca jedan od glavnih izazivača nereda u kući.
„Dete savremene porodice nema velikih obaveza u domaćinstvu“, primećuje Milica Novković, autorka „Porodičnog bukvara“. „Završavanje školskih obaveza i odličan uspeh su prioriteti koje roditelji postavljaju pred decu. Sve ostalo im nije važno, sve do trenutka dok ne prepoznaju da su deca postala paraziti, ali i diktatori.“ Tada nastaje pravi rat između dece i roditelja, koji bezuspešno pokušavaju da motivišu decu za rad u kući.“
„Završavanje školskih obaveza i odličan uspeh su prioriteti koje roditelji postavljaju pred decu. Sve ostalo im nije važno, sve do trenutka dok ne prepoznaju da su deca postala paraziti, ali i diktatori.“
Da danas kućni poslovi nisu na repertoaru dečjih obaveza smatra i psiholog, Željka Buturović: „Izvestan broj roditelja ima problem da od dece bilo šta zahteva, pa između ostalog, i da obave kućne poslove. Razlog za to je to što roditelji veruju da je njihovo dete u osnovi dobro i poslušno, i da se sve može rešavati dogovorom. Kako dete odbija da sluša, tako roditelj povlači svoje zahteve i prilagođava se detetu, umesto da bude obrnuto. Kućni poslovi nastradaju među prvima, jer većina roditelja misli da oni nisu previše bitni za budućnost deteta, pa ne instistiraju.“
Ljubav, navika, motivacija?
Ali, kako motivisati decu da se uključe u kućne poslove? Kakve konkretne metode koristiti kako bi se deca ozbiljno uključila u život domaćinstva?
„Najvažnija motivacija je unutrašnja motivacija, ili kraće – ljubav. Ljubav se događa kada ukinemo UZROKE lenjosti deteta, uzroke negativnog odnosa prema radu. Uzroci su pet spoljašnjih, autoritarnih vaspitnih modela – kazna svih oblika, šargarepa kao motivaciono sredstvo, prezaštićivanje deteta od rada, reda i istine da dolazi vreme ljudi koji će rad obavljati s ljubavlju i radošću. Verbalizam kao prazna priča da „nije lepo biti lenj“ otpada sam po sebi. Poslednje, a možda i najvažnije je da do treće godine dete mora da se razvija i raste u realnom, a ne u virtuelnom svetu. Posle treće godine, TV, kompjuter, razni sadržaji, kao i vreme koje dete provodi uz njih, moraju biti pod kontrolom roditelja,“ objašnjava Milica Novković.
„Roditelj treba da odabere dužnosti koje od deteta očekuje (npr. da namesti svoj krevet, spremi igračke, složi odeću i sl.) i da vrši pritisak da se te, približno slične aktivnosti, svakodnevno obavljaju.“
Željka Buturović smatra da decu ne treba posebno motivisati za kućne poslove, zato što će se ponašanje održati samo ako preraste u naviku. „Roditelj treba da odabere dužnosti koje od deteta očekuje (npr. da namesti svoj krevet, spremi igračke, složi odeću i sl.) i da vrši pritisak da se te, približno slične aktivnosti, svakodnevno obavljaju. Što se više različitih dužnosti uvodi i što se one nekonzistentnije zahtevaju (npr. jedne nedelje usisavanje, druge izbacivanje smeća…) to će teže prerasti u naviku, i svaki put kad se nađu na dnevnom redu, biće potrebno novo ubeđivanje (ili naređivanje).”
Iz krajnosti u krajnost
U prošlosti je, naravno, bilo sasvim drugačije. Deci su obaveze nametane još od prvih koraka, a kako su odrastala, tako su i poslovi bivali sve zahtevniji. Od čuvanja domaćih životinja, preko čuvanja mlađe dece u porodici, pa do poljskih radova – hiljadu obaveza je svaljivano na nejaka dečja pleća. Školovanje je za mnogu decu predstavljalo nedostižan san, upravo zato što je rad svih članova porodice, pa i onih najmlađih, u vremenima siromaštva i bede bio neophodan za preživljavanje zajednice. Zatrpavanje dece poslovima se često pretvaralo u pravu eksploataciju, pa su mnoge generacije odrastale praktično nemajući detinjstvo. A, onda je klatno otišlo na drugu stranu – u želji da svom potomstvu pruže detinjstvo koje neće nalikovati njihovom, roditelji su sasvim ukinuli kućne poslove svojoj deci, a klasična objašnjenja su bila: „Svakako će morati kad se uda…“, „Bolje da greje stolicu…“, „Ima previše obaveza…“
„Tradicionalna porodica je vekovima prenosila patrijarhalno vaspitanje s kolena na koleno. Vrednosti su se menjale, u skladu sa istorijskim promenama, ali suština je ostajala ista – jasna pravila, precizna podela rada između muškarca i žene, i rad, red i disciplina,“ objašnjava Milica Novković. „Rad je zauzimao centralno mesto u vaspitanju. Ko nije poštovao red kroz rad, bio je kažnjavan fizički i verbalno. Gotovo sve tradicionalne porodice su prezaštićivale mušku decu, što se kućnih poslova tiče, računajući da ti poslovi pripadaju ženi i deci. Retke tradicionalne porodice novijeg vremena, naročito majke, su prezaštićivale ćerke od kućnih poslova govoreći: „Naradiće se kada se uda“. Uglavnom se radilo iz straha od kazne za neposlušnost, ali ljubavi prema radu u kući, u domaćinstvu, i prema radu u celini, bilo je daleko više nego u savremenoj „plišanoj“ porodici.
U čemu je „kvar“?
Naravno, daleko od toga da su današnji roditelji „gadljivi“ na dečju pomoć u kućnim poslovima ili da ne žele da im deca budu vredna. Problem je u tome što su izgleda zaboravili kako se do toga dolazi.
„Većina roditelja bi rado prihvatila pomoć dece u obavljanju kućnih poslova,“ objašnjava gospođa Buturović. „Međutim, dok deca dođu do uzrasta u kojem je to objektivno moguće, mnogi roditelji su izgubili i moć i želju da deci naređuju, tj. roditeljski autoritet. Roditelji teško tolerišu dečje nezadovoljstvo (suze, frustraciju…) plaše se da ih deca neće voleti i zbog toga pokušavaju da svaku obavezu pretvore u igru ili da decu ubede da su njihovi zahtevi opravdani. Sve ovo stavlja roditelja u poziciju gde mu je nezgodno da zahteva pomoć, i još teže da svoj zahtev sprovede u delo.“
„Roditelji teško tolerišu dečje nezadovoljstvo (suze, frustraciju…) plaše se da ih deca neće voleti i zbog toga pokušavaju da svaku obavezu pretvore u igru ili da decu ubede da su njihovi zahtevi opravdani.“
Milica Novković moderne roditeljske metode smatra glavim krivcem za naopak odnos dece prema radu: „Savremena porodica je nekritički usvojila pozitivno uslovljavanje – umetanje interesa između svih oblika rada i deteta. Niko nije mogao da pretpostavi do kakvih će nas posledica odvesti „plišano vaspitanje“ (ako uradiš dobićeš, ako ne uradiš nećeš dobiti). Deca su vrlo brzo shvatila igru i počela da pomeraju granice svoje slobode od nerada, uslovljavajući roditelje. Dete je postalo loš gospodar, roditelj još lošiji sluga. Potkupljivanje deteta za svaki poslić (jesti, skupiti igračke, zatvoriti vrata, doneti tati papuče…) uvelo je roditelja u model prezaštićivanja od tog istog rada. Roditelji su spontano počeli da rade oko deteta i umesto deteta, iako dete to može da uradi samo (hrane ga dugo, oblače, zabavljaju, dete razbacuje, roditelj sakuplja…). Već u trećoj, četvrtoj godini dete shvati da je postalo centar oko kojeg se vrte svi, da je telu vrlo ugodno kada ga drugi opslužuju. Pritom je savladalo model pozitivnog uslovljavanja, kojeg se ne odriče, naprotiv. Pohlepna svest deteta jača, zahtevi su sve jači, roditelj sve umorniji od zahteva da dete uradi ovo ili ono, i najčešće preuzimaju kućne obaveze na svoja pleća, računajući da je dovoljno da dete gleda kako je roditelj vredan i požrtvovan, pa će i dete jednog dana postati njemu slično. Sukobi su neminovni kada dete poodraste, a roditelj shvati da je postao žrtva parazita.“
„Potkupljivanje deteta za svaki poslić (jesti, skupiti igračke, zatvoriti vrata, doneti tati papuče…) uvelo je roditelja u model prezaštićivanja od tog istog rada.“
Umesto krpe – reket!
Naravno, ima i roditelja koji smatraju da deca ne treba da rade ništa osim onoga što je u vezi sa školom i usavršavanjem. Osim učenja, tu je danas i mnogo vanškolskih obaveza – engleski od treće-četvrte godine, treninzi, muzička škola, privatni časovi, pripreme za ispite… Između toga su i silni rođendani na koje danas deca odlaze po nekoliko puta mesečno. Deca samo trče sa aktivnosti na aktivnost, pa za kućne poslove jednostavno nema ni vremena.
„Savremeni roditelji su fascinirani svojom decom i umišljaju da ona imaju neviđen potencijal,“ smatra Željka Buturović. „Ogroman broj roditelja misli da će njihova deca govoriti mnogobrojne jezike, baviti se brojnim sportovima i svirati nekoliko instrumenata, iako iskustvo pokazuje da su odrasli koji dobro vladaju makar jednim stranim jezikom ili veštinom prilično retki. Roditelj koji realno sagledava budućnost svog deteta i pokušava da ga pripremi za život, a ne bajku je pod pritiskom sredine koja mu poručuje da se ne trudi da razvije potencijal svog deteta i da mu, na taj način, zatvara životne opcije koje će druga deca imati.“
„Roditelji uključuju decu u bezbroj aktivnosti i imaju opravdanje pred sobom i detetom – dete je prezuauzeto, pa ne stiže ništa da uradi u kući.“
Milica Novković smatra da je upravo to zamka u koju su savremeni roditelji upali. „Roditelji uključuju decu u bezbroj aktivnosti i imaju opravdanje pred sobom i detetom – dete je prezuauzeto, pa ne stiže ništa da uradi u kući. Mnoge aktivnosti su isprazne, poput manije jurenja sa rođendana na rođendan. To je posebna tema. Brojne aktivnosti na koje su upućena savremena deca u najranijem detinjstvu ne donose nikakvu korist, u smislu akumuliranja znanja ili razvoja svesnosti. Pritom sve to ide opet na „gurku“, uz neprestano nagrađivanje u sadašnjosti ili ubeđivanjem deteta da će mu prerano bavljenje sportom, muzikom, jezicima i sl. doneti veliko bogatstvo u budućnosti. Takva deca se lako odriču detinjstva, a rad u kući se ne postavlja kao problem, jer se svi nadaju da će njegov vredni rad svima doneti korist u budućnosti,“ zaključuje ona.
Lenjost roditelja?
Ipak, nije problem samo u dečjoj, već i u roditeljskoj lenjosti da se posvete navikakavnju dece na rad u kući. Svi smo u neprestanoj žurbi, i nemamo strpljenja da deci pružimo priliku da nauče obavljanje kućnih poslova, što često zahteva vreme i trud, a rezultat dečjeg rada može biti i ne baš tako slavan. Čim pokažu želju da učestvuju u nekom poslu – vade sudove iz mašine, čiste, usisavaju, mi ih udaljavamo, jer želimo da što brže završimo sa poslom. Ne daje li se tako detetu poruka da kućni poslovi nisu njegova stvar, samo da bismo posle kukali što nisu zainteresovani?
„Obuka početnika za bilo koji posao podrazumeva određeni trošak u greškama i izgubljenom vremenu. Ako roditelj želi dete da obuči za kućne poslove, onda mora da se pomiri sa time da će stvari biti polomljene, isprljane, pogrešno stavljene… Roditelj ne treba da bude nestrpljiv i očekuje rezultate preko noći. Ako je primarni cilj da kuća bude „pod konac“, a ne da dete bude uključeno u porodične obaveze, onda je verovatno bolje da se sa obukom ni ne počinje,“ smatra Željka Buturović.
„Ako roditelj želi dete da obuči za kućne poslove, onda mora da se pomiri sa time da će stvari biti polomljene, isprljane, pogrešno stavljene…“
Da živimo u periodu kada svi negde žurimo „kao muve bez glave“, pa nam ne ostaje vremena da se posvetimo navikavanju dece na rad, smatra i Milica Novković. „Tu vrstu nesvesnosti plaćamo na ćupriji, a upravo i žurimo misleći da je to put na kojem ćemo naći ljubav i svesnost, naći izgubljenu glavu. Prvo majka kaže da nema vremena da sačeka dete, da će to ona brže i bolje, a potom kada se dete potpuno otuđi od rada, roditelji kukaju, bacaju krivicu na dete, na društvo u celini. Sukoba na pretek.“
Nismo dobar primer
Svi kukaju na decu, ali kako dete da zavoli rad ako roditelji imaju negativan odnos prema njemu? Majke se obično žale kako traće život u kuhinji, a očevi s prezirom gledaju na krpu i metlu, pa dete jedino može da zaključi da je u pitanju nešto od čega valja bežati. Ne samo u porodici, već i u čitavom društvu danas se rad smatra za nužno zlo. Zašto bi ga deca onda volela ako ga roditelji mrze?
„Ne moraju deca da vole rad, nego da shvate da ne može da se radi samo ono što se voli. Po prirodi stvari, sama radna aktivnost će vremenom nadvladati osećanje neprijatnosti i dolazi do navikavanja na rad, tj. formiranja radnih navika,“ objašnjava Željka Buturović.
„Ne moraju deca da vole rad, nego da shvate da ne može da se radi samo ono što se voli. Po prirodi stvari, sama radna aktivnost će vremenom nadvladati osećanje neprijatnosti i dolazi do navikavanja na rad, tj. formiranja radnih navika“
„Taj pristup radu je posledica štapa i šargarepe u najranijem detinjstvu,“ smatra Milica Novković. „Kada porodica osvoji znanje stvaralačkog vaspitanja, događa se proces transformacije svesti i kroz novi odnos prema radu, transformaciju doživljavaju i dete i roditelj.
Ništa bez ozbiljnog plana
Neki roditelji smatraju da je fenomenalno ako dete s vremena na vreme bar pospremi svoju sobu, ali šta bi trebalo da spada u repertoar poslova koje deca obavljaju? Milica Novković predlaže roditeljima da decu uključe u planiranje i podelu rada u domaćinstvu.
„Savremeni roditelj ima sećanje na tradicionalan odnos prema radu, gde se tačno znalo da detetu, prema uzrastu, pripadaju samo određeni poslovi (spremi krevet, pokupi igračke, idi u prodavnicu…). Da bi se podstakla promena svesti i rast stvaralaštva, ja se zalažem za samorad, u kojem dete, već od treće godine na bazi dobrovoljnosti bira poslove iz globalnog plana svih poslova koje potrebuje jedna porodica. Poslove obavlja nedelju dana, ili vrši zamenu posla ako je precenilo svoje moći. Sledeće nedelje dete uzima nove poslove iz plana. Naravno da će „plišano“ dete sebe preceniti ili potceniti, ali vremenom, kako bude shvatalo da nema nagrađivanja, ni kažnjavanja, dete revitalizuje izvornu potrebu za radom koji počinje da se obavlja s radošću i s ljubavlju. Iz iskustva znam da je trogodišnjak izabrao pranje suđa i da to radi s radošću, a da je deka izabrao sakupljanje igračaka. Vremenom dete i roditelj shvataju značaj i silinu samorada. Čitavo poglavlje u „Porodičnom bukvaru“ je posvećeno samoradu, globalnim i ličnim planovima, kako se to praktično sprovodi u praksi… To je jedna velika, preko potrebna tema za savremenu porodicu.“
Novčanik samo pogoršava stvar
Pošto kućne poslove svojoj deci ne mogu da nametnu silom, mnogi roditelji danas pribegavaju „suptilnijim“ metodama ubeđivanja. Plaćanje za obavljene kućne poslove često može da preraste u uspešan (poslovni) odnos, naročito kada su u pitanju nešto starija deca, koja imaju potrebu za stalnim džeparcem. Da li time roditelji samo pogoršavaju stvar?
„Neki eksperimenti su pokazali da deca gube spontano interesovanje za aktivnosti kada se te aktivnosti nagradjuju,“ kaže Željka Buturović. „U jednom poznatom eksperimentu, deca uzrasta 3-5 godina koja su se igrala bojicama su podeljena na one kojima je obećana nagrada i one kojima nije. Rezultati su pokazali da su deca koja su bila nagrađena za svoje ponašanje – za razliku od kontrolne grupe koja nije nagrađena – izgubila interesovanje za igru. Šira pouka ovakvih eksperimenata je da davanje eksternih razloga (npr. novca) da se nešto radi zapravo podriva unutrašnju motivaciju.
„Neki eksperimenti su pokazali da deca gube spontano interesovanje za aktivnosti kada se te aktivnosti nagradjuju“
Osim toga, plaćanje za obavljanje kućnih poslova podriva reciprocitet u odnosima roditelja i dece. Iako deca nikad ne mogu i ne treba da čine za roditelje onoliko koliko roditelji čine za decu, ona svejedno moraju da shvate da ona imaju obaveze prema roditeljima, i da i ona treba da uzimaju u obzir potrebe roditelja i porodice, a ne samo obrnuto. Deca treba da rade u kući, jer na taj način pomažu roditeljima, pokazuju im svoju ljubav i doprinose zajednici čiji su deo. Plaćanjem dece, ta dinamika se podriva i deci se šalje poruka da, kad ona nešto urade za roditelje, to mora da bude dodatno kompenzovano, da se ljubav i pažnja podrazumevaju samo u jednom smeru.“
Ni Milica Novković ne smatra da je plaćanje za kućne poslove dobro: „Svako zna šta radi svome detetu, šta radi sebi. Džeparac nije ni u kakavoj vezi sa radom. On se dobija u određenom uzrastu kako bi dete naučilo kako da njim raspolaže i kolika je vrednost novca. Čovek je slobodno biće i može da pravi izbor između autoritarnog, danas „plišanog“ vaspitanja, koje polako odlazi u muzej pedagogije i stvaralačkog vaspitanja, koje je vaspitanje za treći mililenijum.“ zaključuje ona.