Igra često deluje kao traćenje dragocenog vremena za učenje. A da li je tako?
Kako igra može da pomogne?
Naučnici su godinama izučavali igru kod životinja, pokušavajući da shvate njenu evolucionu ulogu. Jedan od važnih zaključaka je i to da je igra ključna u učenju kako da se nose sa stresom. U studijama rađenim na domaćim pacovima i rezus majmunima naučnici su otkrili da bi postali stresirani kao odrasli ukoliko bi bili lišeni društva za igru tokom ključnih stadijuma razvoja. Oni bi suviše burno reagovali u teškim situacijama i loše se snalazili u društvenim okolnostima. Reagovali bi ili prevelikim strahom, ponekad trčeći u ćošak i drhteći, ili preteranom agresijom, istupajući u besu. Nedostatak igre je dokazani krivac, jer su se životinje razvijale normalnije i bolje se snalazile kao odrasle ukoliko bi im bio dozvoljen par za igru, makar i na sat vremena dnevno.
Ponašanja u toku borbe ili bega, koja se normalno aktiviraju tokom igre, aktiviraju iste neurohemijske putanje u mozgu kao i stres. Razmislite o psima koji trče uokolo jureći se međusobno zbog zabave. Mnoge životinje igraju se na sličan način, stavljajući jedno drugo u podređen ili napadački položaj, tako stvarajući neku vrstu stresa. Znamo da izloženost stresu mladunčad životinja čini da s vremenom manje reaguju na stres, što znači da, što se više igraju, njihovi mozgovi tokom rasta postaju sve bolji u regulaciji stresa. Njihova sposobnost da se izbore konstantno se poboljšava kroz igru, i mogu da se nose sa sve izazovnijim situacijama. Otpornost se ne kultiviše izbegavanjem stresa, već učenjem kako se stres kroti i savladava.
Oduzimamo li svojoj deci mogućnost da regulišu stres time što im ne dozvoljavamo da se dovoljno igraju? Gledajući količinu poremećaja anksioznosti i depresije u našem društvu, čovek se mora zapitati šta nije u redu. Pošto je jedan od najvećih strahova koje anksiozni ljudi prijavljuju „strah od gubitka kontrole nad emocijama“, ne možemo a da se ne zapitamo: ako se odmaknemo i pustimo decu da se više igraju, hoće li postati srećniji i otporniji odrasli ljudi? Mislimo da je odgovor potvrdan.
Igra i veštine prevazilaženja
U pilot-studiji čiji su predmet bila deca predškolskog uzrasta u Dečjem razvojnom centru u Masačusetsu, istraživači su želeli da izmere postoji li pozitivna korelacija između sklonosti ka igri kod predškolske dece i njihovih veština savladavanja problema. Istraživači su uporedili dečje sklonosti s veštinama koristeći test sklonosti ka igri i inventar prevazilaženja. Pronašli su direktnu pozitivnu korelaciju. Što su se deca više igrala i što su bolja postajala u igri, bolje su se nosila s problemima. To je navelo istraživače da zaključe da igra ima direktan efekat na celokupne veštine prilagođavanja.
Luiza Hes, profesor okupacione terapije, i kolege sa Zdravstvenog instituta u Palo Altu želeli su da u drugoj studiji istraže odnos između sklonosti ka igri i veština prevazilaženja problema kod dečaka adolescenata. Izučavali su normalno razvijene dečake i one s emocionalnim problemima. Kao i u studiji predškolaca, kod obe skupine dečaka postojala je direktna i znatna korelacija između količine sklonosti ka igri i njihove sposobnosti prevazilaženja problema. Zaključili su da igra može biti upotrebljena da bi se povećale veštine prevazilaženja problema i, naročito, da se poboljšaju prilagodljivost i pristup rešenjima na fleksibilniji način.
To ima smisla. Samo pogledajte napolje i videćete decu kako se ljuljaju, penju na drveće ili skaču s visokih mesta. Oni ispituju opasne situacije i niko sem njih samih ne zna pravu meru niti kako da se s tim nosi. Vrlo je važno da osete da kontrolišu dozu stresa koju mogu da podnesu. Samo po sebi, to čini da imaju veću kontrolu nad svojim životom. Male životinje i primati rade isto. Namerno se postavljaju u opasne situacije skačući i ljuljajući se na drveću, istovremeno se okrećući i prevrćući, čineći tako spuštanje teškim. Oni se uče strahu i kako da se s njim izbore. Isto je i s prethodno pomenutim igranjem tuče. Životinje se stavljaju i u podređeni i u napadački položaj da bi razumele emotivne izazove oba.
Za decu su i socijalne situacije stresne. Društvene igre mogu da izazovu i sukob i saradnju. Strah i bes samo su neke od emocija kojima dete mora da ovlada kako bi nastavilo da se igra. U igri ne postoji ništa slično preteranim pohvalama. Pravila moraju da se ugovore i ponovo se ugovaraju, a igrači moraju biti svesni emotivnog stanja drugih igrača, kako bi izbegli da se neko uznemiri i odustane. Jer ukoliko preveliki broj igrača odustane, igra je završena. Pošto deca suštinski žele da se igraju jedna s drugima, ove situacije ih uvežbavaju u slaganju s drugima kao jednakima – izuzetno važna veština za sreću tokom života.
Igra je ključna za dansko shvatanje detinjstva u toj meri da mnoge danske škole imaju programe koji promovišu učenje putem sporta, igre i vežbe za sve učenike. Ti programi, predvođeni učenicima, ohrabruju i mlađe i starije učenike da igraju različite uloge, poput majke, vatrogasca ili porodičnog ljubimca, kao i da ohrabruju stidljiviju decu da se i ona uključe u igru. Ova vrsta maštovitih igara sa mešovitim starosnim grupama ohrabruje decu da se iskušaju na način koji nikad ne bi primenila s roditeljima ili nastavnicima, još više negujući socijalne veštine i samokontrolu.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Nema komentara.