Moja dvogodišnja devojčica već zna da je roze boja za devojčice. I obožava je. Zbog čega meni to smeta?
Kada su boje postale postojanije, pojavilo se potpuno drugačije pravilo od današnjeg. Sudeći po članku trgovinskih novina “Earnshaw’s Infants’ Department” iz 1918. godine, pravilo je bilo da je roze boja za dečake, a plava za devojčice – iz razloga što je roze, kao odlučnija i jača boja bila primerenija dečacima, dok je nežna plava više pristajala devojčicama. Današnja raspodela boja započela je negde 40-tih godina 20. veka, a učvstila se 80-tih, kada su trgovci počeli da promovišu jasnu podelu odeće, bebi opreme i igračaka po polu.
“Sa jedne strane, moje gađenje na pomisao da moja ćerka nosi jarko rozu majicu u kombinaciji sa zebra pantalonama je snobizam. Dok sa druge strane, kao roditelj imam zadatak da oblikujem njen ukus, da stvaram njen “kulturni kapital”.”
Pa ipak, samo zato što su naše reakcije na određenu boju naučene, takoreći nametnute, ne znači da nisu stvarne. Moja reakcija na roze boju, poput one koju moja ćerka voli, je direktna i momentalna i, nije nešto što mogu isključiti ili ignorisati. Stvara sliku i ostavlja utisak. Svaki put kada se obučem ili kada obučem svoju ćerku, svetu šaljem poruku o sebi, ko sam, odakle dolazim, gde pripadam. Stvaram utisak. To je ono što francuski sociolog Pjer Burdije naziva habitusom.
Sa jedne strane, moje gađenje na pomisao da moja ćerka nosi jarko rozu majicu u kombinaciji sa zebra pantalonama je snobizam. Dok sa druge strane, kao roditelj imam zadatak da oblikujem njen ukus, da stvaram njen “kulturni kapital”.
Deo moje odbojnosti prema roze boji prouzrokovan je stereotipom zbog kog devojčice odrastaju u svetu mašnica i lutkica, u kome su manikir i šoping vrhunac zabave. Međutim, ona sada pokušava da otkrije ko je i da stvori sopstveni identitet, a tu spada i sopstveni stil. Roze boja je deo njene ličnosni i kad bih joj je branila , sprečavala bih je u tome.
I šta na kraju mi, njeni visoko-obrazovani roditelji, pripadnici srednjeg višeg staleža, da radimo?S jedne strame, možemo da pokuamo da “preuzmemo” roze boju, pokušavši da joj pripišemo neke vrednosti koje nisu tipične, poklanjajući joj lutke ratnice obučene roze umesto princeza. Međutim, to ne pomaže mnogo kad celo društvo šalje drugačije poruke.
Mislim da većina roditelja u našoj situaciji jednostavno stisne zube i udovoljava roze prohtevima svojih devojčica, u nadi da će jednog dana stvari doći na svoje mesto. A taj dan će doći, ako ne u srednjoj školi, onda sigurno na fakultetu.
Elizabet Kemp je vanredni profesor filozofije na Rutdžers Univerzitetu u Nju Brunsviku, Nju Džersi
Izvor: Aeon Magazin
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Nema komentara.