Direktor škole u Pranjanima svakodnevno vozi đake-pešake

Privilegija osnovaca iz sela nadomak Pranjana. Zoran Pantović svakodnevno kada autom pođe na posao poveze i četvoro učenika ZORAN Pantović (41), direktor OŠ „Ivo Andrić“ u Pranjanima, svakodnevno kada autom pođe na posao poveze i četvoro učenika kojima su kuće od škole udaljene i po više od devet kilometara. Na ovaj način, brat i sestra, […]

Privilegija osnovaca iz sela nadomak Pranjana. Zoran Pantović svakodnevno kada autom pođe na posao poveze i četvoro učenika

ZORAN Pantović (41), direktor OŠ „Ivo Andrić“ u Pranjanima, svakodnevno kada autom pođe na posao poveze i četvoro učenika kojima su kuće od škole udaljene i po više od devet kilometara. Na ovaj način, brat i sestra, Marko i Marija Milinković, koji idu u školu u Bogdanici na obroncima Maljena, i sestre Aleksandra i Sofija Stojanović, učenice škole u selu Kamenica, imaju privilegiju da ih lično direktor dovozi u školu i vraća iz nje, tj. iz isturenih odeljenja škole u Pranjanima.

- Advertisement -

Zoran, koji živi u Bogdanici, priča nam da je i sam spoznao koliko je teško ići pešice do škole koja je udaljena i po nekoliko kilometara, a posebno u vreme velikih zima i snegova.

– Moje prvo radno iskustvo stekao sam u OŠ „Petar Leković“ koja pripada opštini Požega, izdvojena odeljenja u Duškovcima i Ježevici – priča Zoran.

– Predavao sam Muzičku kulturu i Tehničko obrazovanje. Ta 1994. godina bila je jako teška. Od moje kuće do škole ima skoro deset kilometra. Svakodnevno sam pešačio tih dvadesetak kilometara. Kada dođe zima, stanovao sam kod dede i babe koji su živeli u blizini škole. Ubrzo potom sam počeo da na posao idem automobilom. Bio je to jedan stari „moskvič“ koji je otac popravio da ne idem pešice. I tada sam sve učenike koje sustignem uz Beli potok vozio do škole. Ponekad ih je bilo šestoro-sedmoro. Još ako imamo nekog putnika koji je krenuo na autobus, i njega primim u auto. Puna kola putnika. Ali ja nisam mogao da prođem pored čoveka ili deteta a da ga ne povezem. Znam da nije lako pešačiti.

Potom je počeo da radi u školi u Bogdanici, gde je i sam bio đak osamdesetih godina prošlog veka. Tada je, veli nam, vozio čuvenog „fiću“ i nastavio staru praksu. Vozio je u školu decu svog komšije Veska Milinkovića – Nevenku i Jelenu, potom i treću ćerku Aleksandru, pa i najmlađu Milenu.

– Sada kada krenem na posao u Pranjane, povezem četiri đaka – nastavlja direktor Pantović. – Oni me svako jutro čekaju na Obreništu u pola osam. Kako uđu u auto, odmah popričamo. Pitam ih o novostima, kako je u školi, da li je Marko naučio koju reč iz engleskog jezika, ko se u koga zaljubio… I ta vožnja postane tako zanimljiva da ne mogu opisati. Direktorski posao je prilično složen i stresan, ali zahvaljujući njima ja se napunim pozitivnom energijom i ništa mi nije teško.

Milić Milinković i Radovan Stojanović, očevi mališana koje svakodnevno Zoran vodi do škole, pričaju da su direktoru „zahvalni do neba“, i da im ovaj njegov gest mnogo znači. Dodaju da bi njihova deca morala da pešače i po više od devet kilometara do svojih škola.

- Advertisement -

– Kada je sprečen i ne može da ih vozi, Zoran nam javi unapred da se mi snađemo, kao da je dužan da to čini – vele nam Milić i Radovan. – Retkost je danas sresti ovakve ljude, a posebno ako su direktori.

BUDI ČOVEK

– POMOZI koliko možeš, budi čovek – ističe Zoran Pantović.

– Kao što znate, nažalost, u selima je sve manje dece. Zato decu koja su tu rođena i žive u selu treba maksimalno ispoštovati. Ovo je moj skroman doprinos koji ide u prilog ovoj tezi. Nekad će sva ta deca da se sete jednog učitelja koji ih je vozio u školu i sa njima se družio, šalio, razgovarao, savetovao ih i podržavao.

Izvor: Večernje Novosti

spot_img

Najnovije

Kalendar aktivnosti za sprovođenje ZAVRŠNOG ISPITA – maj i jun 2026

Učenici osmog razreda osnovno obrazovanje završavaju polaganjem završnog ispita koji se sastoji od tri testa

Kad se završava školska godina? Za neke već krajem meseca

Maj mesec je period kada su đaci imali poslednji predah - dok će za neke biti i mesec kada se školska godina završava

Da li znate koliko je sati na Antarktiku

Na južnom polu naše planete, Antarktiku, postoji jedna stvar koja zvuči kao da pripada naučnoj fantastici: pitanje „koliko je sati?” tamo nema jedan tačan odgovor.

Savremeno detinjstvo i njegove opasnosti – od čega roditelji danas čuvaju svoju decu

Savremeno detinjstvo odvija se na raskrsnici između tradicionalnih rizika i novih, algoritamski generisanih iskušenja

Da li je stresnije odgajati dečaka ili devojčicu

Pitanje da li su dečaci „zahtevniji“ ili devojčice „osetljivije“ generacijama se provlači kroz roditeljske razgovore.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img