Nova pojava koja parališe ljude i decu širom sveta i od njih pravi zavisnike gore od narkomana jeste internet zavisnost. Prisustvo ove savremene i lukave bolesti drastično se povećalo poslednjih godina, proširila se na sve krajeve sveta, a prisutna je i u Srbiji kod mališana koji imaju tek godinu i po, dve!
Sve je češći slučaj da mala deca ne znaju da kažu kako se zovu, koliko imaju godina ili kako im se zovu roditelji, ali zato savršeno barataju pametnim telefonom, sama ga otključavaju, odlaze na Jutjub i puštaju animirane klipove. Tako su u stanju da ekran drže u rukama satima, da se potpuno izgube u vremenu i prostoru.
Kada ova pojava preraste u svakodnevnu, stvara se nekontrolisana potreba da telefon, tablet ili kompjuter uvek budu tu, a ukoliko roditelj pokuša da detetu stane na put i uzme mu uređaj, ono upada u krizu identičnu onoj koju imaju narkomani – u stanju je da vrišti, plače, zapomaže, trese se, znoji, crveni, guši se ili pada u potpunu histeriju praćenu čak i bolovima u telu. Istog trenutka kad dobije svoju „dozu interneta“, smiruje se i dolazi sebi.
Psihijatar dr Ivica Mladenović, načelnik Klinike za bolesti zavisnosti pri Institutu za mentalno zdravlje, kaže za Kurir da je 18. juna ove godine Svetska zdravstvena organizacija zvanično uvrstila zavisnost od video-igara onlajn i oflajn u bolesti.
– Epohalni iskorak je to što je ovo prepoznato kao dijagnostička kategorija. Pošto su to istraživački kriterijumi, SZO je dao rok do 2022. godine da dijagnostikovanje zaživi, a kasnije će se eventualno proširiti jer nisu samo video-igre zlo koje donosi internet. Postoji zavisnost od društvenih mreža, četovanja putem interneta, kockanja preko interneta, pornografije… Privlačnost interneta ogleda se u kreiranju novog identiteta i tome da osobe imaju mogućnost da sebe predstave kao ono što bi želele da budu, a ne ono što jesu. Tako se kroz fantastične profile predstavljaju kao manekenke ili bogataši, a realnost je sušta suprotnost – kaže dr Mladenović.
Još veći problem je što se opsednutost internetom i pametnim uređajima javlja u najranijem detinjstvu, a krize su zastrašujuće.
– Apstinencijalni sindrom kod male dece je frapantan. Može se uporediti s krizom za heroinom – kaže dr Mladenović.
Deca su na telefonima po tri sata dnevno
Doktor Ranko Rajović, autor NTC programa i saradnik Unicefa na projektima iz obrazovanja, zabrinut je što je sve veći broj zavisnika upravo među najmlađima.
– Roditelji me često zovu, dolaze na moja predavanja, mole za savet, pomoć ili čak za neki lek. Predajem na Pedagoškom fakultetu u Kopru, pa s kolegama istražujem ovaj fenomen i rezultati su poražavajući. Sve više dece koristi pametne telefone po dva ili tri sata dnevno, pa čak i više. Od ispitivane dece gotovo niko ne koristi nove tehnologije za učenje, nego isključivo za zabavu i, kako oni kažu, da pobede dosadu – kaže dr Rajović.
Roditelji nesvesno potpomažu ovu pojavu jer detetu kupuju najnovije igrice i modele telefona, a umesto toga trebalo bi više vremena da provode s decom u prirodi.