Usvajanje zabrane roditeljima da telesno kazne dete bi moglo ne da smanji, već da poveća stepen nasilja u školama i društvu. I zato sa ovakvim stvarima ne treba eksperimentisati jer je reč o budućnosti naše dece.
U raspravi o prihvatljivosti ili neprihvatljivosti povremenog razumnog telesnog kažnjavanja male dece od strane roditelja može da se čuje i argument da „nasilje rađa nasilje”. Ističe se da se takvim načinom kažnjavanja deca podučavaju modelu nasilnog rešavanja konflikata i da izrastaju u osobe sklone nasilju. To je jedan od glavnih argumenata onih koji se zalažu da se roditeljima zakonski zabrani bilo kakvo, pa i najblaže telesno kažnjavanje vlastitog deteta. Kako bi ovakva zabrana onemogućila roditelje da uspostave svoj autoritet prema detetu, poništila neka od osnovnih roditeljskih prava i dužnosti, doprinela širenju epidemije „nemoćnih roditelja”, pitamo se koliko je ovakva argumentacija osnovana.
U starijoj literaturi zaista je moguće naći podatke da odrasli koji su u detinjstvu bili žrtva zlostavljanja mogu da imaju sklonost da zlostavljaju druge. To je objašnjeno psihoanalitičkim konceptom „identifikacija sa agresorom”, prema kojem se zlostavljano dete, verujući da može da bira samo ili da bude žrtva ili da bude agresor, opredeljuje za manje zlo. Kasnija istraživanja u čijem uzorku su učestvovali svi koji su bili kao deca fizički zlostavljani, a ne samo oni koji su kasnije zlostavljali druge, pokazala su da dve trećine maltretirane dece kasnije nisu bile sklone nasilju. Dakle, većina žrtava nasilja kasnije ne postaju vršioci nasilja. Sasvim suprotno od uvreženog stereotipa da nasilje rađa nasilje.
Novija istraživanja o nasilnosti dece takođe demantuju stereotip da je tipični nasilnik i sam žrtva porodičnog nasilja. Rezultati pokazuju da su najviše nasilna ona deca čiji roditelji nisu nikada primenjivali telesno kažnjavanje. To objašnjavamo time što ovu decu njihovi roditelji nisu naučili da podnose frustraciju svojih želja, tako da ona pribegavaju nasilju kako bi naterali druge da im ispune volju. Pri tom ova nikada telesno kažnjavana deca mogu da budu svirepa, sa izraženom ravnodušnošću, bez empatije i saosećanja sa drugima. Njihove žrtve su druga deca, životinje, ali i odrasli: roditelji, vaspitačice i učiteljice. Njihova kasnija sudbina potvrđuje narodnu mudrost: „Tucite svoju decu kada zasluže da ona kada odrastu ne bi tukla vas.”
Kada je reč o telesnom kažnjavanju, mnogi ga pogrešno izjednačavaju sa nasiljem i fizičkim zlostavljanjem. Iako je ovo izjednačavanje suprotno logici i činjeničnom stanju, postoji skriveni motiv koji stoji iza toga. Prema Konvenciji o pravima deteta zabranjeno je nad decom vršiti nasilje, a nije zabranjeno telesno ih kažnjavati. Način da se i telesno kažnjavanje obuhvati Konvencijom je da se na silu podvede pod pravnu kategoriju „nasilje”.
Usvajanje zabrane roditeljima da telesno kazne dete bi moglo ne da smanji, već da poveća stepen nasilja u školama i društvu. I zato sa ovakvim stvarima ne treba eksperimentisati jer je reč o budućnosti naše dece.
Zakon o tome da nesmete ni da taknete dete ce biti mrtvo slovo na papiru za stvarne siledzije. Ono sto nece biti mrtvo slovo na pairu je da ce oduzimati malu, sto manju decu izmisljajuci kaoo su zlostavljana. Citajte malo sta se desava u Norveskoj i sl. zemljama. (Obracam se svim onim koji su protvnici autora ovog clanka i svih nas koji ga podrzavamo, ali ne podrazavamo nasilje, vec razumunu kecku, razumno podizanje tona i pravo da vaspitamo decu najbolje kako umemo). Pokusava nam seuvesti svo zapanjacko smece, a takozvana intelektualna elita je zapravo slepa kod ociju. Ovo je nacin da se deca prodaju!!! Da li iko od takozvnih strucnih osoba ume da misli svojm glavom??? U zakonu je vec lepo dato da je nasilje zabranjeno! Problem je jer se ne sprovdi! Jer nije svest ljudi o tome takva, svest ljudi se ne podize zakonom! Podize se marketingom, da marketingom, ozbljno to mislim, javno mnenje obrazuju propagande, a ne knjige, a ne zakoni, ko hoce nesto da menja, neka kupi fazone od kokakole, ali ni Zoran Milivojevic nije los primer ;).
A najgore od svega je sto bi ovim drustvo stavili u stanje anomije, mozda ne bas odmah, ali za 20 godina ce se videti strasne posledice, nevaspitane generacije. Stari nacin vaspitanja se sa ili bez zakona pocinje smatrati losim, sa lili bez zakona maldi roditelji usvajaju nacin vaspitanja „dr. spook“, vidim to i slusam svaki dan na ulici, u radanjama, razmazeni klinci prave haos, blamiraju roditelje, rade bukvalno sta im se prohte, dok se roditelji hvale kako oni nikada nisu ni zapretili batinama, kako nikada svoje dete ni po ruci nisu pacnuli u sitlu „ne to, to se ne sme“, ta deca vise ne znaju sta se ne sme, jer boze pa deca su. Batina nije iz raja izasla…Srbija je puna nasilnika… Mozda je i ceo svet… Ali ovo nije nacin za to, ovo je nacin za prodaju dece, lepe, zdrave, bele dece. Ne verujem u teorije zavere, ali ovo su realne informacije kojima svet vec raspolaze. Zao mi je sto nemam link o vestima u norveskoj, naravno ne prenose ih norveske tv stanice vec RT cini mi se nemacki ili neki nezavisni… Pitajte zemljake koji zive u Austriji, Norveskoj, Svedskoj, a imaju decu, kako im je i kakva su im deca. Ima i dece koja su po prirodi mirna i poslusna, pa cete to naci kao izgovor, ali nadjite mi onda medju tom decom neko dete koje je „zivo“ a jednako zna da se lepo ponasa i postuje ljude oko sebe, necete ga naci..
Na ovaj nacin ce i svim normalnim ljudima biti zabranjeno da viknu i cusnu dete kada za to postoji realna potreba. Jos gore od toga iz straha ce mnogi generalno postati preblagi. Ne pricam napamet, ovo se vec dogadja! Dakle stari nacin vaspitanaj vise ne postoji, ne sme se upotrebiti, smtramo da nije dobar, a novi, pogodite, n e m a m o! Prirodnjaci, ograniceni durstvenjaci, ko bojagi pametnjaci, citajte malo o stanju anomije, bavite se malo sire i dublje drustvom, antropologijom, a ne samo onim sto vam se prvo poturi na internetu, idite u biblioteke potrazite stare knjige koje se nisu stancale samo da bi se stancale, proniknite dublje sve, ne bute povrsni, ne mojte svi davati misljenje na osnovu dva tri slucaja, na kraju upotrebite i zdravu logiku i ona je bolja, (i ako ne dobra), od ispranosti internetskim sranjima, psihologijom „sarme“, i misljenja novopecenih roditelja.
Svaki dan mi na posao dolaze vec razmazana deca, ali jos uvek ima i lepo vaspitanih…A kod kuce prevaspitavam jednog jer sam bila dovoljno povrsna da verujem da sve mogu da mu objasnim lepo kroz primer, ali na svu srecu jos nije prekasno, i ako je mnogo teze nego da je bilo kako treba od pocetka.
Iskreno, ne slažem se sa Vama dr Zorane. Imam trogodišnjaka i sad postaje nesnosan i ma koliko puta da mi je došlo da ga šopim, shvatila sam da je razlog za takvo reagovanje moja nemoći da izađem na kraj s njegovim bezumljem. Mesto da ga udarimo, suprug i ja smo radije istraživali različite načine reagovanja ne bi li ga vaspitali. On je klinac i pomisao da ga ja ovako velika udarim, stvarno mi je ravna zlostavljanju. Nema brzih rešenja, odrastanje deteta je proces u kom i roditelj odrasta, uči i razvija se. Batine su najlakše rešnje, a na taj način se i deca uče da rešavaju frustracije u životu. Mi smo se kao roditelji suočili sa drugim problemom zato što vaspitamo dete nenasilnim metodama, a to je agresija druge dece u vrtiću na koju naš sin ne zna kako da reaguje. Ta deca su pravi pokazatelji posledice vaspitanja preko batina sa nervoznim roditeljima vazda okrenutim problemima posla, nemanja vremena i gledanja televizije. Dakle, lenj roditelj bije, marljiv se uči da osluškuje potrebe svog deteta i nalazi nove načine rešavanja problema.
Mala deca ( od 2-6,7 ) godina su slični kao životinje. Da se nebi ovo pogrešno shvatilo objasniću. Kad se dresira životinja, kad počini nešto pogrešno ona dobije kaznu i tim ispravlja greške ili uči neki trik. Sad kod dece ona kad urade nešto pogrešno ( ponašaju se bezobrazno, apsolutna ne poslušnost roditelja itd. da nenabrajam sad ) dovoljno je kazniti dete ili blago udariti peckalicom po zadnjici, čisto da oseti malčice boli kako bi shvatila da netreba to da radi. Znači bitno je sankcionisati kad redi neke bezobrazluke, a nagraditi kad se dobro ponaša. Na taj način roditelji mogu da izgrade ličnost kakvu žele. A posle 7 godina kad dete postane nečeg svestno odnosno sebe i svoje okoline sa njim se može normalno pričati, ali sankcionisanje i dalje treba da bude za neke veće prekršaje, mada ako je dobro vaspito dete neće se ponašati problematično.
Znači neke sancije da, blage fizičke kazne da ali nikako NE NASILJE I IŽIVLJAVANJE NAD DECOM.
izvinjavam se za pravopisne greške, žurim pa nemam vremena da prepravljam.