Dr Zoran Milivojević: Telesno kažnjavanje dece – da, ali razumno

U predlogu novog Zakona o porodici koji je predstavljen javnosti Srbije stoji član: „Zabranjuje se svako zlostavljanje dece, a posebno telesno kažnjavanje”. Ukoliko se predlog usvoji, on može izazvati veoma negativne dugoročne posledice u našem društvu.

Ni u jednoj saveznoj državi Sjedinjenih Američkih Država nije zabranjeno roditeljima da telesno kažnjavaju decu, a u dvadeset država je čak dozvoljeno da se telesna kazna primenjuje u školama. Isto tako ni u jednoj Afričkoj, kao ni u većini Azijskih zemalja nije roditeljima zabranjeno da telesno kažnjavaju decu. U Australiji je u svim saveznim državama i teritorijama dozvoljeno razumno telesno kažnjavanje dece koje se jasno razlikuje od zlostavljanja dece koje se strogo kažnjava.

„Iako zagovornici zabrane telesnog kažnjavanja stvaraju utisak da je većina zemalja u svetu zabranila roditeljima da kažnjavaju decu, istina je da je to učinilo samo 29 zemalja naspram 169 zemalja koje su to odbile da učine.“

U Kanadi je takav zakon bio donet, ali ga je Ustavni sud Kanade poništio i dozvolio roditeljima da telesno kažnjavaju svoju decu između 2 i 12 godine. Roditelji smeju da telesno kažnjavaju decu udarajući otvorenom šakom (upotreba kaiša, pruta i drugih „pomagala“ je zabranjena).

- Advertisement -

Iako je dvadeset evropskih zemalja sledilo primer Švedske iz 1978. godine, to nisu učinile velike zemlje poput Velike Britanije u kojoj je i dalje roditeljima dozvoljeno da telesno kažnjavaju decu, pod uslovom da to ne dovodi do povrede tkiva. U Škotskoj je to takođe dozvoljeno, pod uslovom da roditelji pri tome ne koriste različita „pomagala“.

Države Evropske Unije u kojima roditeljima nije zabranjeno da telesno kažnjavaju decu su Velika Britanija, Francuska, Irska, Italija, Belgija, Češka, Slovačka, Estonija i Litvanija. Takođe ni u Švajcarskoj nije zabranjeno telesno kažnjavanje dece. U Francuskoj i Češkoj nije posebno zabranjeno ni telesno kažnjavanje dece u školama.

Pravne borbe oko telesnog kažnjavanja kod kuće se nastavljaju čak i u skandinavskim zemljama. U Norveškoj koja je 1987. godine zabranila roditeljima telesno kažnjavanje dece, 2005. godine je Vrhovni sud presudio da je roditeljima dozvoljeno da neposredno nakon nekog prekšaja pažljivo udare dete otvorenim dlanom. Ali 2010 godine je pod pritiskom pedocentričnog lobija ova odluka povučena, tako da je danas svaki udarac, pa i onaj najblaži protivzakonit. Na Novom Zelandu je uprkos tome što je više od 10% populacije Novog Zelanda zahtevalo referendum koji je i održan i na kome je velikom većinom odbačena inicijativa da se roditeljima zabrani da telesno kažnjavaju svoju decu, premijer ignorisao rezultate ovog inače neobavezujućeg referenduma. Tamo pravna bitka još uvek traje.

Teza 6. Uvek je moguće kontrolisati decu na nenasilan način.

Pretpostavka na koju se oslanjaju svi koji su protiv telesnog kažnjavanja dece je da je svako dete uvek moguće obuzdati i kontrolisati na neki nenasilan način. Zagovornici ovog pristupa imaju stav da je svakom malom detetu moguće sve objasniti, a da su objašnjenja dovoljna da dovedu do promene detetovog ponašanja. Insistira se na tome da decu treba vaspitavati pohvalom i dobrim primerom i da sa decom treba uspostaviti partnerski odnos.

Iako su sve ovo važne stvari u vaspitanju dece, ova teza jednostavno nije tačna. Tačno je da je neku decu moguće vaspitati bez primene telesne kazne. Ali ono što je jedino efikasno kod neke dece, u nekim situacijama, jeste telesna kazna. Kada se, na primer, četvorogodišnje dete naginje preko terase na trećem spratu, objašnjenje verovatno neće dovoljno zagarantovati da ono to ponašanje neće ponoviti. I zbog toga telesna kazna ne sme biti zabranjena svim roditeljima. Ona mora biti deo legitimnog i legalnog vaspitnog repertoara roditelja, sredstvo koje se koristi u krajnoj nuždi i u posebnim situacijama.

U slepom uverenju da je svaka frustracija deteta jeste i trauma, zagovornici ideologije srećnog deteta i popustljivog vaspitanja su došli do zaključka da je svaki pokušaj disciplinovanja deteta isto što i traumatizovanje deteta.

- Advertisement -

 

U slepom uverenju da je svaka frustracija deteta jeste i trauma, zagovornici ideologije srećnog deteta i popustljivog vaspitanja su došli do zaključka da je svaki pokušaj disciplinovanja deteta isto što i traumatizovanje deteta. Malo dete jednostavno ne razlikuje sebe od svojih želja, tako da kada roditelj odbije da ispunu detetovu želju ono to razume kao da ga roditelj ne voli. Ono tada doživljava „traumu“ jer veruje da ga roditelj odbacuje. Umesto da eksperti pomognu roditeljima da deci poprave način razmišljanja i kako bi deca umesto da razmišljaju „Ne dozvoljava mi = ne voli me“, počela da razmišljaju „Ne dozvoljava mi zato što me voli“, oni potkrepljuju dečju primitivnu logiku i nameću je drugim odraslima. Slično je i sa ostalim vaspitnim „pseudotraumama“, odnosno situacijama u kojima roditelj nameće detetu šta treba da radi . Malo dete razmišlja da ga roditelj koji ga tera da radi nešto neprijatno u stvari ne voli. A bez ovog teranja i prisiljavanja dete ne može razviti higijenske i radne navike. Slično je i sa kažnjavanjem (ne samo telesnim) jer upravo emocija koja se zove strah od kazne energetski pomaže detetu da se suprotstavi svojoj želji koju inače ne može da kontroliše. Kontrolišući dete, roditelj mu pomaže da razvije psihičke strukture potrebne za samokontrolu. Upravo zbog stava da disciplinovanje (frustracija neprihvatljivih i opasnih želja + prisiljavanje na neprijatne ali korisne zadatke + kažnjavanje) je isto što i traumatizovanje, vaspitanje koje se preporučuje se svelo na pružanje ljubavi i beskonačno objašnjavanje. Umesto da je vaspitanje = ljubav + disciplina, danas imamo promociju jednačine vaspitanje = ljubav.

Teza 7. Jednakost roditelja i deteta je moguće i idealno stanje.

Posebna priča jeste i teza o „jednakosti“ roditelja i dece. Zagovornici ideje o zabrani telesnog kažnjavanja dece stalno provlače tezu da između roditelja i deteta treba da postoji „horiznotalan” odnos – oni su u istoj ravni, jednako pravni partneri – a ne da postoji „vertikalni”, hijerarhijski odnos. Time se negiraju sve činjenice o postojanju velikih razlika između odraslog i deteta, od bioloških, psiholoških, socijalnih i kulturnih, pa i do pravnih.

Ono što je još opasnije promocija teze o horizontalnoj porodici i partnerstvu roditelja i dece uvodi anarhiju u porodicu (grč. anarkhia, stanje bez vođe). Ono što neki od članova radne grupe pravnika koja je osmislila predlog Porodičnog zakonika otvoreno govore jeste da žele da u odnosu na sadašnje stanje razvlaste roditelje oduzimanjem određenog roditeljskog prava i davanjem prava detetu. Oduzimajući roditeljima vlast nad vlastitim detetom, ovakav pristup bi osnažio detetov status delimičnog pravnog subjekta i otežao socijalizaciju i vaspitanje. Kako neki roditelji koji tokom procesa socijalizacije moraju nekada da primene i silu, od toga bi morali da odustanu i da se pomire sa još većim stanjem roditeljske nemoći.

„Ono što neki od članova radne grupe pravnika koja je osmislila predlog Porodičnog zakonika otvoreno govore jeste da žele da u odnosu na sadašnje stanje razvlaste roditelje oduzimanjem određenog roditeljskog prava i davanjem prava detetu.“

 

- Advertisement -

Iz ovog proizilazi zahtev da je ispravno vaspitanje zasnovano na „partnerskom modelu” ranopravnih strana u kome je potrebno stalno objašnjavati, uveravati i ponašati se prema detetu kao prema prijatelju. Imperativ ovog pristupa je: „ono što ne radite odraslima, nemojte raditi ni deci“. Kako je bilo kakvo nasilje između odraslih neprihvatljivo ponašanje, isti takav stav se mehanički prenosi i na odnos roditelja i deteta, tako da je telesno kažnjavanje, prema ovom gledanju, nepotrebno i opasno. Zaboravlja se da odrasli, za razliku od dece, moraju da se povinuju mnogim društvenim pravilima, i da u suprotnom bivaju predmet nasilja države, tako da bivaju kažnjeni, mnogo oštrije nego što bi ijedan roditelj kaznio dete.

„Zaboravlja se da odrasli, za razliku od dece, moraju da se povinuju mnogim društvenim pravilima, i da u suprotnom bivaju predmet nasilja države, tako da bivaju kažnjeni, mnogo oštrije nego što bi ijedan roditelj kaznio dete.“

Iz teze o jednakosti izvodi se teza da deca i roditelji moraju imati istu pravnu zaštitu, da deca ne trebaju biti diskriminisana u odnosu prema roditeljima, odnosno odraslima. Ova teza nekima može zvučati napredno, ali ona otpisuje sve one brojne biološke, psihološke, socijalne, ekonomske i druge razlike između odraslih i dece, koje, da paradoks bude veći, brojni drugih zakoni uvažavaju. Kako je onda moguće ignorisati te razlike i tražiti ostvarenje jednakosti između prava dece i roditelja kao pravnih subjekata?

Teza 8. Roditelji koji telesno kažnjavaju decu pokazuju svoju nemoć.

Ono što upravo kaznu čini mogućom je pozicija moći. Beskonačna objašnjenja i kritikovanje koje ne prati kažnjavanje su znak roditeljske nemoći. Da bi dete pristalo da se podredi roditeljskim zahtevima, da bi moglo da bude vaspitano i socijalizovano, u nekim situacijama roditelji moraju da mu pokažu svoju moć. A moć možemo definisati kao takav roditeljev uticaj na dete da dete čini ono što od njega zahteva roditelj. Takvo pokazivanje moći može uključivati različite metode, ali i pritisak, prisilu, pa i telesnu kaznu.

Da bi dete prihvatilo roditeljeve naredbe koje mu se ne sviđaju, kao i kazne kao što su zabrana da čini nešto što želi (frustracija želje) ili neprijatan zadatak, ono mora znati da će roditelj, ako ga dete ne posluša primeniti fizičku prisilu da dete uradi ono što mu je naređeno. To se naravno odnosi samo na one situacije u kojima roditlj iz nekog razloga, često da bi zaštitio dete ili slično, procenjuje da su izuzetno važne. A ta fizička prisila može uključiti i telesnu kaznu. U situacijama kada dete odbija da prihvati druge kazne i druge zahteve za promenu ponašanja, telesna kazna ostaje jedini metod koji je primenljiv. U tom smislu je telesna kazna ono što je poslednje u lancu kažnjavanja i što daje autoritet svim ostalim kaznama. Na isti način se ponaša i država prema odraslima kada koristi nasilje prema onima koji neće da „slušaju“: ako se ne povinuju odlukama suda, dođe policija i prisilno ih privede u zatvor.

„Da bi dete pristalo da se podredi roditeljskim zahtevima, da bi moglo da bude vaspitano i socijalizovano, u nekim situacijama roditelji moraju da mu pokažu svoju moć.“

 

Zagovornici teze da je uvek moguće upravljati detetom koristeći nenasilne metode pogrešno govore o nemoći roditelja da pronađe alternativni način. Potrebno je istaći da se povremeno pojavljuju takve situacije kada nekakav drugi način ili ne postoji ili nije dovoljno efikasan. I zato treba reći da kažnjavanje jeste dokaz roditeljske moći i jasna poruka detetu da mora da se podredi i da sluša roditelje koji o mnogim stvarima bolje znaju od njega i znaju šta je za njega dobro. Iskustvo pokazuje da ukoliko je detetu inače pokazana ljubav od strane roditelja, ono neće zameriti roditelju na telesnoj kazni.

Normalno je da će dete pružati otpor svim onim roditeljevim zahtevima koje doživljava kao neprijatne. Dete nije u stanju da upravlja sobom, njime upravljaju njegove želje, tako da ono pokušava da upravlja svojim roditeljima. I zbog toga ljubav koju roditelji treba da konstantno pokazuju detetu, nije dovolja: dete je potrebno disciplinovati. Da bi mogli da ga disciplinuju roditelji moraju da dovedu do toga da im se dete podredi. Podređivanje nije isto što i ponižavanje ili poniznost. Podređivanje je prihvatanje vertikalnog reda u ljudskoj zajednici tako da individua zauzima određenu ulogu u organizovanoj ljudskoj zajednici kakva je porodica. Za razliku od objašnjavanja i kritikovanja koje dete doživljava kao nemoćno, kažnjavanje je upravo postupak koji zahteva određenu prisilu kojom roditelji pokazuje svoju moć.

„Kažnjavanje jeste dokaz roditeljske moći i jasna poruka detetu da mora da se podredi i da sluša roditelje koji o mnogim stvarima bolje znaju od njega i znaju šta je za njega dobro. Iskustvo pokazuje da ukoliko je detetu inače pokazana ljubav od strane roditelja, ono neće zameriti roditelju na telesnoj kazni.“

Pravnik, profesor dr Milan Škulić u svom reagovanju u Politici tvrdi da u našoj zemlji već postoji čitav niz zakonskih rešenja koja već dovoljno dobro štite decu od zlostavljanja, pa i od porodičnog nasilja. A zatim se pita: „Šta bi se onda postiglo dodatnom zabranom baš svakog telesnog kažnjavanja dece? Ništa posebno, osim što bi to bila nova kompromitacija našeg pravnog sistema, uz stvaranje brojnih mogućnosti za teške zloupotrebe.”

Teza 9. Roditelj koji telesno kažnjava je sadista koji se iživljava nad slabijim, nad detetom koje ne može da mu uzvrati.

Kažnjavanje je racionalni postupak kojim se detetu poručuje da će ga boleti ukoliko ne posluša roditelja. Smisao telesnog kažnjavanja je upravo da detetu pokaže da je roditelj jači od njega i da mora da se podredi. Kada je dete telesno kažnjeno zato što radi nešto opasno ili je agresivno prema drugima, telesno kažnjavanje mu povlači granicu i definiše šta je neprihvatljivo ponašanje. Upravo je svaki oblik kazne, ne samo telesna kazna već i nenasilni oblici kažnjavanja, način da se detetu pokaže da mora da sluša jačeg od sebe. Ako argumenti nisu dovoljni, roditelj mora da pokaže detetu da je jači od njega. Dete odbija da posluša roditelja jer naređena aktivnost kod njega izaziva neprijatnost, a telesna kazna ga motiviše u smislu da će doživeti još veću neprijatnost ukoliko ne posluša roditelja. U tom smislu kažnjavanje jeste argument sile, ali to i treba tako da bude kada dete ne prihvata druge argumente.

Teza 10. Neće nas primiti u Evropsku Uniju, ukoliko Zakonom o porodici izričito ne zabranimo roditeljima da telesno kažnjavaju decu.

To nije tačno. Takav zahtev ne postoji. Pogotovo što u mnogim značajnim zemljama članicama EU takav zakon nije donet. Postoje određene pravne preporuke koje su neobavezujuće, a koje upravo zbog njihove kontradiktornosti i potencijalne socijalne štetnosti velika većina zemalja nije primenila niti namerava da ih primeni. Pravnik, profesor dr Milan Škulić u svom reagovanju u Politici tvrdi da u našoj zemlji već postoji čitav niz zakonskih rešenja koja već dovoljno dobro štite decu od zlostavljanja, pa i od porodičnog nasilja. A zatim se pita: „Šta bi se onda postiglo dodatnom zabranom baš svakog telesnog kažnjavanja dece? Ništa posebno, osim što bi to bila nova kompromitacija našeg pravnog sistema, uz stvaranje brojnih mogućnosti za teške zloupotrebe.”

(Autor je poznati transakcioni analitičar i psihoterapeut)

[1] Lasch, Cristopher: Haven in a Heartless World: The Family Besieged. Norton, 1977.

[2] Prue Holzer and Alister Lamont (2010): Corporal punishment: Key issues. National Child Protection Clearinghouse, Resource Sheet, Australian Institute of Family Studies, Melbourne.

[3] Price-Robertson R., Bromfield L. (2009). The prevalence of child abuse and neglect. NCPC Resource Sheet br. 6, Australian Institute od Family Studies, Melbourne.

[4] Za podatak da se prema rezultatima istraživanja većina dece, uprkos psihodinamskim teorijama, oporavi od traume pogledati: Ann Masten (2001) „Ordinary Magic: Resilience Proccesses in Development“, American Psychologist, 56, str. 227–238.

[5] Marjorie Gunnoe s Calvin Collegea u Grand Rapidsu u Michiganu.

[6] Joan Kaufman, Edward Zigler (1987) „Do Abused Children Become Abusive Parents?“, American Journal od Orthopsychiatry, 57, str. 186–192. Istraživanje je pobilo popularnu pretpostavku da trauma doživljena u detinjstvu neminovno dovodi do psihopatologije u odraslom dobu.

[7] Vidi: Zoran Milivojević „Emocije – psihoterapija i razumevanje emocija“. Četvrto izdanje. Psihopolis, Novi Sad, 2009. www.psihopolis.edu.rs.

Izvor: Nspm, 10. 09. 2011.

 

Pročitajte još i: Zašto roditelji nemaju autoritet

spot_img

Najnovije

Pomoćnik ministra prosvete podneo ostavku

Miloš Blagojević, pomoćnik ministra prosvete za srednje obrazovanje, podneo je ostavku na tu funkciju, saznaje Danas.

Društvo direktora: Većina škola dostavila ministarstvu planove nadoknade časova

Predsednik Upravnog odbora Društva direktora škola Srbije Ivan Ružičić izjavio je za "Blic" da postoji nekoliko modela nadoknade časova.

Stigle plate nastavnicima: Štrajkači za sada nisu kažnjeni

Iako je Ministarstvo prosvete pretilo nastavnicima u štrajku smanjenjem plate, zarade su stigle čak i uvećane. Ministarka Slavica Đukić Dejanović za „Vreme“ kaže da je još nije odlučeno da li će biti umanjen drugi deo plate

Predlog za nadoknadu izgubljene nastave: Jedan čas 60 minuta

Jedna beogradska škola odlučila je da nastavu izostalu usled protesta skraćenim časovima i danom kada škola nije radila, nadoknadi tako što će jednom sedmično jedan čas produžiti na 60 minuta.

Kako da dobijete posao ako nemate iskustva

U današnjem svetu, nepostojeće radno iskustvo ne znači nužno da ne možete da obezbedite posao tokom intervjua.

Pratite nas

KOMENTARI

7 Komentara

  1. Odlican clanak, temaljna analiza svih „predrasuda“ koje postoje vezano za tjelesno kaznjavanje djece.. Kao roditelj dvoje djece, i kao cerka oca i majke koja je vaspitana na taj nacin, kazem BRAVO i za clanak i za moje roditelje koji su stisli zube i isprasili me po turu kad zasluzim, i BRAVO i za mene kada se oglusim o sve ove neodobravajuce stavove i propisno kaznim svoje dijete, po zasluzi!

  2. Da li je ovo neka šala? Volite svoju decu! Ljubite ih i podrzavajte,i nagradjujte i mazite!
    Ja sam u šoku! Ko ima srca da ovo piše ili objavi?!

  3. Naverovatno da ovakav stav ima jedan psiholog ! Uzasno ! Covek je ocigledno promasio zanimanje !Svako fizicko kaznjavanje deteta je zasigurno velika greska i niposto se ne sme tolerisati !

  4. Sve me ovo pdseća na aforizam; Pre braka imao sam 6 teorija o vaspitanju dece, a sada imam 6. dece i nijednu teoriju.
    Imam troje dece i bavim se književnošću, i znam da je lepa reč iz raja izašla. U praksi, zaista postoje situacije kada je neophodno urgentno reagovati da bise sprečilo ugrožavanje detetovog života. To su one situacije kada dete gura prst u šteker, naginje se kroz prozor, pokušava da se otrgne na pešačkom prelazu… Ukoliko se adekvatno ne reaguje, jasnom i nedvosmislenom porukom koju će dete instinktivno da shvati u trenutku kada se radnja događa, može doći do nesagledivih posledica.
    Čini mi se da čitalačka, pa čak i stručna javnost, namerno obesmišljava i banalizuje ono o čemu govori gospodin Milivojević.
    Ostajući pri čvrstom stavu da u izuzetnim situacijama ne udare svoje čedo, mnogi roditelji zbog nemoći i neznanja pribegavaju psihičkom maltretiranju, koje je manje očigledno za okolinu, ali koje sigurno ostavlja daleko veće posledice po zdravlje i razvoj deteta.

  5. „Ostajući pri čvrstom stavu da u izuzetnim situacijama ne udare svoje čedo, mnogi roditelji zbog nemoći i neznanja pribegavaju psihičkom maltretiranju, koje je manje očigledno za okolinu, ali koje sigurno ostavlja daleko veće posledice po zdravlje i razvoj deteta.“

    Ili potpuno odustanu od bilo kakve discipline, sto ostavlja jos gore posledice po zdravlje i razvoj deteta.

    Kako ljudi koji su toliki protivnici svakog kaznjavanja objasnjavaju da se ta divna nikada kaznjavana deca cesto pobiju izmedju sebe? Iskvarilo ih drustvo? Druga deca? Nasilje na televiziji?

  6. Veoma je ruzno citati i gledati kako vecina mojih sunarodnika pribegava svojeglavoj generalizaciji, olakom ocenjivanju i osudjivanju, i gotovo potpunoj iskljucivosti.
    Milivojevic postuje individualnost svake osobe, bilo to dete ili roditelj i vrlo jasno razdvaja nasilje od fiz.kaznjavanja.
    Uostalom, sigurna sam da psihicko NASILJE ostavlja mnogo gore posledice od telesnog KAZNJAVANJA.
    i, na kraju, ceste reci roditelja kao gore navedene, tipa „oteraces m eu grob“, „dosta mi je vise da sve ja placam i izdrzavam“ itd.mogu i te kako dovesti do losih razvojnih posledica po dete, a ne spadaju cak ni u psihicko nasilje, niti u bilo koji oblik kaznjavanja. Da li ste mislili o tome?

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img