Moja ćerka jedva da je dosad zaradila odrano koleno, a kamoli neki prelom. Čak i da jeste, ne bih pokušavala da stanem na put njenoj potrebi za avanturom. Potrebno joj je mnogo fizičke aktivnosti još otkako je bila beba, kada je naučila da puzi bacajući igračku izvan domašaja, i vukući telo prema njoj. Kad je prohodala, morala sam da je istrčavam kao labradora. Nekada bismo otišli u Central park još pre svitanja, i ona bi galopirala niz brežuljke i tumarala po stazicama. Sa jedva dve godine savladala je sve stepenike dvorca u parku, i da nije ovog čudesnog, akrobatski nastrojenog i iscrpljujućeg deteta, nikad ne bih posmatrala izlazak sunca sa tog mesta.
Najgore kritike koje sam dobila su one da sam preterano popustljiv roditelj i da ne umem da disciplinujem svoje dete – kao da su penjanje na ograde i jurcanje – ružno ponašanje. Nebrojeno puta sam dobila grdnju i lekciju o tome da su „deci potrebne granice“. Ono što je posebno frustrirajuće je što sam zapravo prilično strog roditelj. Ne tolerišem nepristojnost, kenjkanje ili agresivnost. Redovno joj pridikujem o saosećajnosti i manirima. Ima svakodnevne obaveze u kući i striktno joj ograničavam broj igračaka. Iritira me to što me stranci smatraju neodgovornom i optužuju da je razmazujem samo zato što mi dete munjevito jurca niz ulicu. Nije u pitanju neposlušnost, ali ljudi često smatraju da jeste.
Svi bi trebalo da poželimo svojoj deci takvu spretnost, koju mogu da razviju samo kroz neprestano istraživanje različitih terena. Mešanje u rizične igre mladih sisara samo ugrožava našu decu potkopavajući im samopouzdanje. Takođe, to ometa njihov razvoj. Moram da se obuzdavam da ne povičem, „Ostavite ih na miru! Pustite ih da se igraju!“
Takođe, pitam se koliko često bi me kritikovali da mi je dete dečak. Napravila bih eksperiment, samo kad bih pronašla dečaka koji je toliko snažan i neustrašiv kao moja ćerka. Ili ja možda ne primećujem dečake koji skaču sa velike visine ili se suljaju niz šipke – a ne primećujem ih jer sam naučena da očekujem takvo ponašanje od dečaka. Jesmo li još uvek društvo koje devojčice uči da se „ponašaju“ podrivajući njihovo pouzadnje u sopstvenu snagu i sposobnosti?
Neki stranci, očigledno zaprepašćeni vratolomijama moje ćerke, pokušavaju da ublaže svoju napetost podsećajući nju – i sebe – da je devojčica. Kada skoči sa skele i sleti na nečiju nogu poput šimpaze, obično joj kažu „Kako si lepa!“ ili „Kako ti je lepa haljinica!“. Nakon što je preletela metar i po, oni jedino primećuju njenu haljinicu.
Prošle nedelje našle smo se na obodu livade u Central parku. Škola je bila zatvorena a vreme je bilo lepo. Jesenje sunce i plavo nebo bili su u harmoniji, a lišće je počelo da žuti. Moja ćerka je počela da se penje na ogradu oko livade. To je prometno mesto i tako lepog dana, na desetine stranaca su prolazile pored nas. Pripremila sam se za hor preplašenih povika. Moja ćerka je prebacila nogu preko vrha ograde i počela da se spušta. Onda je okrenula nazad i, pošto joj je dosadilo penjanje, skočila na stazu. Starija žena sa srebrnom kosom koja se oslanjala na štap zastala je da je posmatra.
„Vaša ćerka je odlučna i jake volje. Volela bih da je svoj deci – posebno devojčicama – dozvoljeno da slobodno tumaraju. Neka uvek bude takva.“ Kad je to rekla, žena je nastavila niz stazu, a ja sam se skoro rasplakala. Suludo je zavisiti od ljubaznosti straaca, ali nema veće radosti nego kada je neočekivano primite.
Prevela: Jovana Papan
Izvor: Vašington Post
Divno!
Da, a sutra kad se nesto desi i niko ne pridje,nego gleda svoja posla jer ste vi to trazili, cete opet da se izbrecate na ljude…da su surovi, da nisu prisli detetu, da je svet grozan…nego da vi malo spustite loptu.
Baš si mnogo pametna.
I baš mi je žao što sam potrošila vreme da pročitam ovaj tekst.