Dr. Ramani Durvasula je američki klinički psiholog, i procenjuje da je tretirala 50 narcisoidnih osoba u svom životu. Postoje dva stila roditeljstva koji dovode do toga da se dete razvije u narcisa, kaže Durvasula. I, zanimljivo, potpuno su suprotni jedan od drugog.
„Jedan put do narcisoidnosti je biti traumatizovano, zanemareno dete. Drugi je put prekomerno razmaženog deteta“, kaže ona.
Deca uče posmatrajući. Ako odrastaju u porodici u kojoj nikada nisu priznate njihove emocije, i ona nauče su da nije potrebno prepoznavati ili poštovati osećanja i potrebe drugih.
S druge strane, deca koja su razmažena ili im se govori da je sve što rade i osećaju važno, razvijaju naduvanu sliku sopstvene vrednosti.
„Ljudi govore svojoj deci da su najposebnija i da zaslužuju sve – ne, ne zaslužuju“, kaže Durvasula. „U doba društvenih medija gde su deca rekviziti, gde ljudi troše 10.000 dolara na koncert Tejlor Svift, šta to govori detetu?“
Oba okruženja podržavaju vrstu egzistencije usmerene na sebe, gde dete uči da ono što se dešava sa drugim ljudima nije toliko važno koliko ono što se dešava sa njima. I oba dovode do slabih veština emocionalne regulacije, kaže Durvasula.
Deca mogu da odustanu od ružnih ponašanja mnogo lakše nego odrasli.
Ako primetite da vaše dete razvija ružne osobine, možete im pomoći da suzbiju neke od tih impulsa, kaže neuronaučnik Kodi Izabel. Počnite time što ćete demonstrirati dobru emocionalnu regulaciju. Na primer, ako vam konobar donese pogrešnu narudžbinu, da li ga i dalje tretirate sa ljubaznošću i strpljenjem, ili vičete na njega? Kako reagujete uticaće i na ponašanje vašeg deteta.
Takođe, reflektovanje emocija vašeg deteta može im pomoći da nauče kako da sami regulišu svoje emocije.
„Reflektovanje zahteva da detetu pokažete da ste videli, prepoznali njegove emocije, i zatim mu pomoći da ih imenuje,“, kaže Izabel.
„Validacija njihovih emocija znači da im kažete da je ono što osećaju razumljivo.“
To im može pomoći da se osećaju manje srama, straha i nesigurnosti, što sve može podsticati narcisoidno ponašanje.
Ako vaše dete pravi scenu, konfrontirajte ih. Nemojte ih osuđivati. Samo im postavite sledeća tri pitanja:
„Šta se desilo?“ „Kako se osećaš?“ „Kako misliš da tvoja reakcija utiče na drugu osobu (ili ljude oko tebe)?“
„Umesto da prihvatite njihovu emocionalnu disfunkciju, pomažete im da razvijaju empatiju, društvenu svest i veštine emocionalne regulacije“, poručuje on.
Izvor: Detinjarije.com