U potrazi za Blagom u srebrnom jezeru prepešačili smo Breg svetlosti, prošli Kroz pustinju i prašumu, usput izbegavajući sve zamke koje su pred nas stavljali Lovci vukova, Sin lovca na medvede, Sibirski lovac, Osvetnik prašume. Nije bilo preporučljivo predugo zadržavanje U dolini smrti, a posebno brzo kroz nju je prolazio Karavan za Oregon, putujući Tamo daleko, preko reke.
Na putovanju nas nisu smeli uplašiti Baskervilski pas, Džinovski lav, Uhoda, Drakula, Frankenštajn, protivnici od kojih su nas na čudesan način sačuvali junaci našeg detinjstva – držeći u rukama samo Mač od Šanare, Ekskalibur, mač Olujnik, ili gromoviti karabin Old Šeterhenda za koji su sva plemena Utaha Indijanaca mislila da su ga napravili sami zli duhovi.
Dok sam čitao knjigu „Blago u srebrnom jezeru“ nije mi bilo čudno što je lord Kastel Pul plaćao Ujka Motki i Bilu Grbavku čak 50 dolara za svaku avanturu kroz koju prođe na putu do San Franciska. Nije bilo mesta čuđenju jer ova avantura, jedna od više stotina malih, podjednako uzbudljivih, sastavljenih u jednu veliku, mogla se doživeti samo na krilima Plave ptice. Ovu ediciju za decu nekada je pokrenuo Geca Kon a nakon rata nastavili Izdavačka kuća Jugoslavija (kako snažno zvuči) i Prosveta.
Za razliku od lorda Kastel Pula, mi smo avanture doživljavali besplatno ili za nešto malo novca u SFRJ dinarima, izdvojenog za godišnje članstvo u gradskoj biblioteci. Avantura je trajala nekoliko nezaboravnih godina, sve dok za sobom nisam bukvalno mogao da sklopim korice knjige „Zbogom, mojih petnaest godina“, i pod uticajem blesavijeg dela puberteta prestao da se hvalim čitanjem literature za decu, čitanjem knjiga o Indijancima i kaubojcima, požurivši da se uhvatim u koštac sa literaurom za odrasle. I sada, kad nosim težak utisak iz baš tih knjiga za odrasle, ponovo pokušavam da na rame ili na dlan dozovem Plavu pticu i sakupim mrvice sećanja, kako bi se zajedno nahranili.
Da je samo osmislio i pokrenuo ediciju Plava ptica, u mnoštvu stvari koje je učinio za srpsko izdavaštvo, knjižar i izdavač Geca Kon zaslužio je da mu kuća i knjižara u centru Beograda budu proglašene za spomenik kulture. Izgleda da je bilo potrebno da se uzburka čitava domaća kulturna javnost da bi se tako nešto dogodilo. Razlog je bio tender koji je budućem vlasniku Prosvete (i vlasniku knjižare Gece Kona), verovatno nemerljivom ljubitelju književnosti, omogućavao da od nje napravi, ako treba, i prodavnicu španske keramike. “Pločice umesto knjiga, veći izbor dezena, trajnost i tvrdoća na strani prvih”, moglo je uskoro da stoji na izlogu nekadašnje knjižare, uz najavu jesenjeg sniženja od 10 odsto. Trebalo je da mu omoguće (nesuđenom vlasniku) i da preuzete knjige spali, pa da se ravnodušnom neznanju o mestu gde je Geca Kon sahranjen, doda i blagodet o zatiranju uspomene na mesto na kojem je dao pun doprinos prosvećivanju Beograđana. Srećom, prenamena je zaustavljena u poslednji čas, tender je jasno prešao na stranu literature, a pojedini ministri su se čak i hvalili kako su zaustavili ovaj kulturocid. Kao da ga nisu osmislili neki pametnjakovići iz njihovih službi.
O, divni, divni čoveče!!!!!!