Da uvek postoje manji ili veći sukobi između roditelja i njihovog vrlog podmlatka, iskustveno je poznato bezmalo svima.
Neretko se savesni roditelj iz petnih žila upinje da razume razloge ponašanja i prioritete vlastitog deteta, i neretko u tom svom entuzijastičnom nastojanju nailazi na “slepu ulicu”.
Muke nerazumevanja se najčešće laički pripisuju generacijskom jazu, pubertetu i drugim promenama kroz koje dete prolazi, a ređe se u praksi uzima u obzir razlika u osobinama temperamenta.
Ono što ovde konkretno podrazumevamo, jeste jednostavno ovo: neki od nas više naginju ekstrovertnosti, neki pak introvertnosti, što se reflektuje na celokupan stil života. Dovoljno je da roditelj i dete nisu u istom tonalitetu kada je reč o ovoj dimenziji ličnosti, i eto klice makar mestimičnih nesporazuma!
Uzmimo sada u razmatranje odnos ekstrovertan roditelj – introvertno dete, posve zanimljivu kombinaciju!
Ovakav roditelj, odmalena navikao na energičan život i socijalne aktivnosti, (a pritom, ne naročito upoznat sa dotičnom psihološkom terminologijom), biće nesumnjivo zbunjen izborima i navikama svoga malog introverta.
On će, sa najboljim namerama, nastojati da svoje dete više uključi u društveni život, preko svake mere zabrinut zbog toga što ono ne provodi više vremena sa svojim vršnjacima, ili što njegove sposobnosti u školi ne dolaze uvek do izražaja. A mali će se introvert vrlo verovatno osećati neshvaćeno i pritisnuto tolikim očekivanjima.
Šta znači biti introvert ili ekstrovert
Još je, naime, Karl Gustav Jung ekstroverziju odredio kao orijentisanost ka spoljašnjem svetu, a introverziju ka unutrašnjem, subjektivnom, ističući, pritom, da nijedna osoba nije stoprocentni introvert ili stoprocentni ekstrovert. Kasnije su izvesne teorije ličnosti, kao što je Petofaktorski model, ili teorija Hansa Ajzenka, inkorporirale interpretacije ove psihičke dimenzije.
Uopšteno govoreći, ekstroverti se određuju kao komunikativne osobe koje se lako socijalizuju, dok se introverti prepoznaju kao oni tihi i rezervisani. Ove se karakteristike daju uočiti još u ranom detinjstvu, te nije teško zamisliti zabrinutost jednog ekstrovertnog i neupućenog roditelja činjenicom da se njegovo dete nekad radije igra samo, ili da se ne priključuje tako lako i spontano vršnjačkoj grupi kao što je to sa njim samim bilo slučaj.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Nema komentara.