Da uvek postoje manji ili veći sukobi između roditelja i njihovog vrlog podmlatka, iskustveno je poznato bezmalo svima.
Neretko se savesni roditelj iz petnih žila upinje da razume razloge ponašanja i prioritete vlastitog deteta, i neretko u tom svom entuzijastičnom nastojanju nailazi na “slepu ulicu”.
Muke nerazumevanja se najčešće laički pripisuju generacijskom jazu, pubertetu i drugim promenama kroz koje dete prolazi, a ređe se u praksi uzima u obzir razlika u osobinama temperamenta.
Ono što ovde konkretno podrazumevamo, jeste jednostavno ovo: neki od nas više naginju ekstrovertnosti, neki pak introvertnosti, što se reflektuje na celokupan stil života. Dovoljno je da roditelj i dete nisu u istom tonalitetu kada je reč o ovoj dimenziji ličnosti, i eto klice makar mestimičnih nesporazuma!
Uzmimo sada u razmatranje odnos ekstrovertan roditelj – introvertno dete, posve zanimljivu kombinaciju!
Ovakav roditelj, odmalena navikao na energičan život i socijalne aktivnosti, (a pritom, ne naročito upoznat sa dotičnom psihološkom terminologijom), biće nesumnjivo zbunjen izborima i navikama svoga malog introverta.
On će, sa najboljim namerama, nastojati da svoje dete više uključi u društveni život, preko svake mere zabrinut zbog toga što ono ne provodi više vremena sa svojim vršnjacima, ili što njegove sposobnosti u školi ne dolaze uvek do izražaja. A mali će se introvert vrlo verovatno osećati neshvaćeno i pritisnuto tolikim očekivanjima.
Šta znači biti introvert ili ekstrovert
Još je, naime, Karl Gustav Jung ekstroverziju odredio kao orijentisanost ka spoljašnjem svetu, a introverziju ka unutrašnjem, subjektivnom, ističući, pritom, da nijedna osoba nije stoprocentni introvert ili stoprocentni ekstrovert. Kasnije su izvesne teorije ličnosti, kao što je Petofaktorski model, ili teorija Hansa Ajzenka, inkorporirale interpretacije ove psihičke dimenzije.
Uopšteno govoreći, ekstroverti se određuju kao komunikativne osobe koje se lako socijalizuju, dok se introverti prepoznaju kao oni tihi i rezervisani. Ove se karakteristike daju uočiti još u ranom detinjstvu, te nije teško zamisliti zabrinutost jednog ekstrovertnog i neupućenog roditelja činjenicom da se njegovo dete nekad radije igra samo, ili da se ne priključuje tako lako i spontano vršnjačkoj grupi kao što je to sa njim samim bilo slučaj.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Kako da oprostim mami
Ne možes da oprostiš, a da prvo ne okriviš, rekla sam joj. I tu je počela njena borba. Kako da okrivim mamu koja me kontroliše, diše mi za vratom, ne...
Nekada detetu strahovi služe samo za to da zna da je neko tu
U jednom od stanova u kome su živeli nad njenim krevetom je visila polica. Stara i napukla, visila je na dva iskrivljena eksera, prilično izvučena iz zida. Svake noći bi...
Niko nije dužan da za tebe bude najbolje moguće dete kako bi ti bila najbolja moguća mama
Niko ti nije dužan da bude bolji roditelj za tebe nego što ume, da zna uvek šta radi, da nikada nije zbunjen, da ima odgovore na sva pitanja koja tebe...
Zapadni svet precenjuje važnost majke za razvoj deteta
„Mama je najbolja!“ Takva parola mogla se videti u rukama zrelih muškaraca na fudbalskom stadionu. Veza između deteta i majke smatra se posebnom osnovom u razvoju čoveka, jer ona pomaže...
Nema komentara.