Da uvek postoje manji ili veći sukobi između roditelja i njihovog vrlog podmlatka, iskustveno je poznato bezmalo svima.
Neretko se savesni roditelj iz petnih žila upinje da razume razloge ponašanja i prioritete vlastitog deteta, i neretko u tom svom entuzijastičnom nastojanju nailazi na “slepu ulicu”.
Muke nerazumevanja se najčešće laički pripisuju generacijskom jazu, pubertetu i drugim promenama kroz koje dete prolazi, a ređe se u praksi uzima u obzir razlika u osobinama temperamenta.
Ono što ovde konkretno podrazumevamo, jeste jednostavno ovo: neki od nas više naginju ekstrovertnosti, neki pak introvertnosti, što se reflektuje na celokupan stil života. Dovoljno je da roditelj i dete nisu u istom tonalitetu kada je reč o ovoj dimenziji ličnosti, i eto klice makar mestimičnih nesporazuma!
Uzmimo sada u razmatranje odnos ekstrovertan roditelj – introvertno dete, posve zanimljivu kombinaciju!
Ovakav roditelj, odmalena navikao na energičan život i socijalne aktivnosti, (a pritom, ne naročito upoznat sa dotičnom psihološkom terminologijom), biće nesumnjivo zbunjen izborima i navikama svoga malog introverta.
On će, sa najboljim namerama, nastojati da svoje dete više uključi u društveni život, preko svake mere zabrinut zbog toga što ono ne provodi više vremena sa svojim vršnjacima, ili što njegove sposobnosti u školi ne dolaze uvek do izražaja. A mali će se introvert vrlo verovatno osećati neshvaćeno i pritisnuto tolikim očekivanjima.
Šta znači biti introvert ili ekstrovert
Još je, naime, Karl Gustav Jung ekstroverziju odredio kao orijentisanost ka spoljašnjem svetu, a introverziju ka unutrašnjem, subjektivnom, ističući, pritom, da nijedna osoba nije stoprocentni introvert ili stoprocentni ekstrovert. Kasnije su izvesne teorije ličnosti, kao što je Petofaktorski model, ili teorija Hansa Ajzenka, inkorporirale interpretacije ove psihičke dimenzije.
Uopšteno govoreći, ekstroverti se određuju kao komunikativne osobe koje se lako socijalizuju, dok se introverti prepoznaju kao oni tihi i rezervisani. Ove se karakteristike daju uočiti još u ranom detinjstvu, te nije teško zamisliti zabrinutost jednog ekstrovertnog i neupućenog roditelja činjenicom da se njegovo dete nekad radije igra samo, ili da se ne priključuje tako lako i spontano vršnjačkoj grupi kao što je to sa njim samim bilo slučaj.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
“Sve sam podredila detetu, nemam vremena ni da se istuširam”
Varijante Nemam vremena ni da se istuširam. Ja nisam bitna… Ništa mi nije teško da uradim za dete. Primeri: Mami troipogodišnje Iskre došla je kuma na kafu. Međutim, Iskra insistira...
Dete histeriše u prodavnici da mu se nešto kupi
Opšte mesto: dete plače i viče nasred prodavnice, roditelj u panici gubi kontrolu, okolina negoduje, poneko i cokće. Kako se nositi sa ovom situacijom – objašnjava porodična savetnica Nina Hofman....
Kako pomoći deci da savladaju čitanje: Logoped objašnjava metode i da li je uvek potreban stručnjak
Čitanje i pisanje osnovne su veštine neophodne za celokupan uspeh u životu. Zato i ne čudi što se roditelji najčešće pitaju kako naučiti dete da čita, a ovaj problem posebno...
Zapostavljeno dete: Ja sam previše
Alternativni nazivi: Komunikator ili Oralna tema Ovo je rana tema, koja nastaje kada emocionalne potrebe deteta u periodu između prvih nekoliko meseci i druge godine života nisu zadovoljene. Pošto je...
Nema komentara.