Današnji roditelji su, izgleda, potpuno uvereni da život njihove dece mora teći potpuno glatko i bez ikakvih frustracija – kako bi ona izrazila svoju ličnost.

Kalifornija nije izuzetak: Teksas, Mičigen i Kolorado su, navodno, takođe započeli redefinisanje svojih državnih obrazovnih standarda kako bi „smanjili“ – barem na papiru – broj đačkih neuspeha. Ta situacija pokazuje sve karakteristike epidemije: bespomoćne pedagoge koji spuštaju standarde kako bi izgledalo da deca uče više nego što to zapravo čine, izbezumljene roditelje koji se boje da njihova deca neće moći da se upišu na koledže, i učenike koji pokazuju izrazit nedostatak sposobnosti da zadovolje školske zahteve. Osim toga, pošto rezultati testova pokazuju da su deca iz siromašnijih staleža jednako dobra kao i deca iz bogatih porodica, moramo zaključiti da se gubi navodna prednost privilegovane dece u obrazovanju. Verujem da se to događa zato što metode vaspitavanja u porodicama koje pripadaju srednjoj i visokoj srednjoj klasi postaju sve sličnije metodama koje sam često viđao dok sam radio u siromašnim četvrtima u centru grada. Kada deca iz imućnijih porodica iskuse iste vrste propusta u odgoju kakve nalazimo u getima, i rezultati njihovog vaspitavanja postaju slični.
Pre nego što je došlo vreme pojednostavljivanja testova i gledanja kroz prste, mi smo svojoj deci i u školama i kod kuće postavljali visoke standarde. Kako su rasla, deca su sve više doprinosila porodici: obavljala su zadatke kao što je pranje sudova, košenje travnjaka, briga o mlađoj braći i sestrama. Danas se povlače u svoje sobe i dopisuju preko interneta sa svojim virtuelnim prijateljima ili upijaju nasilne, sadističke, seksističke poruke, kojih je savremena muzika prepuna. Naravno, može se reći da tinejdžerima ne treba ni delić nadzora koji je potreban maloj deci, da nikako nije moguće znati šta oni rade u vreme kada treba da su u školi, ili dok zarađuju džeparac u piceriji, ili dok se vozikaju s dozvolom u zadnjem džepu. Adolescent ne bi bio normalan kad ne bi zahtevao određeni stepen privatnosti, niti bi se razvio u potpuno funkcionalnu odraslu osobu kada mu roditelji to ne bi omogućavali. Međutim, velika je razlika između toga da svojoj deci ostavite malo prostora i toga da s njima uopšte ne komunicirate, između sitnih prestupa koje vaši tinejdžeri počine i istinski nemoralnog čina, između neprijatnosti zbog toga što su uhvaćeni „na delu“ i toga da svoje postupke prikrivaju jednostavno zato što ne žele da ih neko spreči u onome što čine.
Nikada ranije stepen disfunkcije koji sam opisao nije pogađao imućne porodice u tako velikom broju kao danas, niti se ikada pojavljivao toliko rano. Američka akademija za psihijatriju dece i mladeži procjenjuje da pet posto dece i mladih pati od depresije, a samoubistvo je postalo treći najvažniji uzrok smrti tinejdžera.
Ta deca zaražena epidemijom pokazuju da ne umeju da se nose sa sve zahtevnijim svetom izvan svojih domova. Jedna nedavna studija, sprovedena na više od trinaest hiljada studenata koledža koji su tražili psihološku pomoć, pokazuje da su njihove emocionalne poteškoće daleko složenije i ozbiljnije od problema ranijih studenata. Istraživači iz centra za savetovanje pri Državnom univerzitetu u Kanzasu došli su do podatka da se procenat studenata koji se leče od depresije i suicidnosti udvostručio u razdoblju od 1989. do 2001. godine. Još dvostruko toliko studenata koristi neki od psihijatrijskih preparata. Porastao je i broj problema povezanih sa stresom, anksioznošću, smanjenom sposobnošću učenja zbog poremećaja hiperaktivnog nedostatka pažnje. Porodica dolazi u krizu, njeni članovi pate od depresije, a sve je češće i seksualno zlostavljanje dece.
Boli me, ali me ne iznenađuje činjenica da ta deca, koja ništa u svom životu nisu radila sama, odrastaju u ljude koji ne umeju da se suoče sa životnim problemima. Usled toga što nikad nisu dobila priliku da razviju unutrašnje sposobnosti za savladavanje stresa koji dolazi sa odgovornostima i obavezama, ona dospevaju u savetovališta na svojim koledžima i napuštaju škole, kojima je prepuštena briga o njihovom mentalnom zdravlju.
* Eng. Food and Drug Administration, agencija pri vladi Sjedinjenih Američkih Država odgovorna za kontrolu i sigurnost hrane i lekova koji se puštaju na tržište. – Prim. prev.
** Eng. Ivy League, grupa najuglednijih univerziteta na severoistoku SAD koju čine Harvard, Jejl, Kolumbija, Kornel, Dartmut, Braun, Prinston i Pensilvanija. – Prim. prev.
Odlomak iz knjige:
Robert Šo, Stefani Vud
EPIDEMIJA POPUSTLJIVOG VASPITANJA
Učiti izb tuđeg iskstva
Prevod Magdalena Petrović
Psihopolis, 2011.
Izvor: Detinjarije.com
Najveće greške u savremenom vaspitavanju dece
Kada, u želji ga umire, roditelji detetu omogućavaju bezumnu zabavu i zadovoljavaju njegove beskrajne potrošačke zavisnosti – to ima dugoročno negativne posledice na razvoj njegovog karaktera.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Tata Milorad: Ja, Tesla i Edison zbunjeni – ali konačno sam dobio 5 iz tehničkog
Sutra idem u školu po ocjenu, sješću u klupu, a sina poslati da radi moj posao 45 minuta, jer sam ja radio njegov (nije kriv, ali da shvati kako je...
MALA DECA I VREME ZA SEBE – kako ćeš u starosti gledati na ovo doba?
Kada ideš negde sa detetom, na more recimo ili na neku proslavu... Recimo da ideš na more... Možeš se truditi da ugrabiš tokom dana neko vreme za sebe, da prošetaš...
Uspostavljanje granica kod dece – kada i kako početi?
Čim prohoda, dete će početi da istražuje svet oko sebe na nov način. To je i vreme za vaša prva ozbiljna ograničenja. Kada nauči da izbegava kućne "pecbocsec" potencijalne opasnosti,...
Kojim postupcima roditelji najviše iritiraju ljude bez dece?
Mnogi od naših identiteta su sa nama od samog početka, ali niko se ne rađa kao roditelj. Roditelj postaješ - teoretski, svi bi trebalo da se sećamo kakvi bili pre...
Nema komentara.