Propuštamo ključni argument da nije važna veština roditelja, već odnos deteta s odgovornim roditeljem.

Foto: Freepik
Da roditeljstvo uspe, potrebna su tri sastojka: zavisno biće kojem je potrebna briga, odrasla osoba voljna da prihvati tu odgovornost i dobra funkcionalna privrženost deteta za odraslu osobu. Najkritičniji od njih takođe je i onaj koji se najčešće previdi i zanemari: detetova vezanost za odraslu osobu.
Mnogi roditelji i budući roditelji još uvek funkcionišu u zabludi da čovek prosto može zakoračiti u ulogu roditelja, bilo kao usvojitelj, hranitelj, maćeha ili očuh, ili biološki roditelj. Očekujemo da će detetova potreba da bude zbrinuto i naša volja da ga podižemo biti dovoljna. Iznenađeni smo i uvređeni kad deluje da se deca opiru našem vaspitavanju.
Spoznaja da roditeljska odgovornost nije dovoljna za uspešno gajenje dece, ali još uvek nesvesni uloge privrženosti, mnogi stručnjaci pretpostavljaju da problem mora biti u veštini roditeljstva. Ako im vaspitavanje loše ide, to je zato što roditelji ne postupaju kako treba. Prema takvom načinu razmišljanja, nije dovoljno igrati ulogu; roditelj mora imati neke veštine da bi bio efikasan. Ulozi roditelja moraju se dodati raznorazne tehnike roditeljstva, ili bar tako mnogi stručnjaci misle.
I mnogi roditelji otprilike ovako rezonuju: ako drugi mogu navesti decu da rade ono što oni žele, a ja ne mogu, to je sigurno zato što nemam neophodne veštine. Sva njihova pitanja leže u pretpostavci da im naprosto nedostaje znanje, traže „kako treba” savete za svaku zamislivu problematičnu situaciju: Kako da nateram dete da me sluša? Kako da nateram dete da radi domaći? Šta moram učiniti da nateram dete da sredi svoju sobu? Koja je tajna navođenja deteta da pomaže u kući? Kako da nateram dete da sedi za stolom? Naše pretke bi verovatno bilo sramota da postave takva pitanja ili da, kad smo kod toga, uopšte dođu na kurs iz roditeljstva. Današnjim roditeljima deluje mnogo lakše da priznaju neznanje nego nemoć, posebno kad je tako zgodno svaliti krivicu za naše neznanje na nedostatak obuke ili nedostatak prikladnih modela u našem detinjstvu. Rezultat je industrija savetovanja roditelja teška više milijardi dolara; od stručnjaka koji se zalažu za slanje u ćošak ili nagrađivanje poenima, do svih knjiga o efikasnom vaspitavanju. Stručnjaci za odgoj dece i izdavaštvo pružaju roditeljima ono što traže umesto mudrosti koja im tako očajnički treba. Sama količina ponuđenih saveta prosto pojačava osećaj neadekvatnosti i osećaj da nisu spremni za taj posao. Činjenica da te metodologije ne uspevaju nije usporila plimu obučavanja.
Kad roditeljstvo doživimo kao niz veština koje treba naučiti, teško nam je da taj proces sagledamo na bilo koji drugi način. Kad god naiđemo na nevolje, pretpostavimo kako mora da ima još neka knjiga koju treba pročitati, još neki kurs na koji treba ići, još jedna veština koju treba usavršiti. U međuvremenu, naša podrška i dalje pretpostavlja da mi imamo moć da radimo svoj posao. Učitelji se ponašaju kao da mi i dalje možemo naterati decu da rade domaći. Komšije očekuju da držimo decu pod kontrolom. Naši roditelji nam prigovaraju da budemo čvršći. Stručnjaci pretpostavljaju da je poslušnost samo još jedan kurs daleko. Sudovi nas smatraju odgovornima za ponašanje naše dece. Kao da niko ne shvata kako nam stisak dok držimo decu popušta.
Rezon iza roditeljstva kao niza veština delovao je sasvim logično, ali kad se osvrnemo unazad, to je bila užasna greška. Dovela je do veštačkog oslanjanja na stručnjake, oduzela roditeljima prirodno samopouzdanje i često ih prepuštala osećanju da su glupi i nesposobni. Žurimo sa zaključkom da naša deca ne slušaju zato što mi ne umemo na to da ih nateramo, da su neposlušna zato što mi još nismo naučili prave trikove, da ne poštuju dovoljno autoritet zato što ih mi, roditelji, nismo naučili da ga poštuju. Propuštamo ključni argument da nije važna veština roditelja, već odnos deteta s odgovornim roditeljem.
Kad se usko usredsredimo na ono što treba da radimo, oslepimo za privrženost sa svojom decom i mane tog odnosa. Roditeljstvo je pre svega odnos, a ne veština koju treba steći. Privrženost nije ponašanje koje treba naučiti, već veza za koju se treba boriti.
Nemoć u roditeljstvu teško je uvideti zato što moć koju su roditelji nekad imali nije bila svesna. Bila je automatska, nevidljiva, ugrađena komponenta porodičnog života i kultura zasnovanih na tradiciji. Nekadašnji roditelji mogli su uzimati svoju moć zdravo za gotovo zato što je obično bila dovoljna za zadatak koji je bio pred njima. Iz razloga koje smo počeli da ispitujemo, to više nije slučaj. Ako čovek ne shvati zbog čega mu nešto dobro ide, ne može shvatiti ni koren onoga što mu loše ide. Zahvaljujući našem kolektivnom nepoznavanju privrženosti i averziji prema samoj moći, najčešću roditeljsku muku niko ne objašnjava.
Odlomak iz knjige “Budite oslonac svojoj deci”, dr Gordon Nojfeld i dr Gabor Mate, Publik Praktikum, 2021.
Doktori Gordon Nojfeld i Gabor Mate se udruženim snagama hvataju u koštac sa velikim problemom našeg vremena: današnja deca se ugledaju na vršnjake – u njima traže vrednosti, identitet i pravila ponašanja. Ova „vršnjačka orijentacija” podriva povezanost porodice, ometa zdrav razvoj i neguje neprijateljsku i seksualizovanu omladinsku kulturu. Deca postaju oportunisti, otuđuju se, a najvažnije im je da budu „kul”.
Knjiga Budite oslonac svojoj deci objašnjava uzroke ovog izuzetno važnog sloma roditeljskog uticaja i nudi savete kako se ponovo vezati za sinove i ćerke, uspostaviti odgovarajuću hijerarhiju kod kuće, postići da se deca osećaju bezbedno i shvaćeno, a potom povratiti njihovu odanost i ljubav. Ovo dopunjeno izdanje se konkretno bavi jedinstvenim izazovima koje je pred roditelje postavio uspon digitalnih uređaja i društvenih mreža. Pomogavši im da u sebi probude svima nama urođene instinkte, Nojfeld i Mate omogućiće roditeljima da ponovo preuzmu ulogu koju im je priroda namenila i budu svojoj deci istinski izvor razumevanja, sigurnosti i nežnosti.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Neki ljudi će kasniti samo kod nas, a nikad na aerodrom – i to dosta govori o njima!
Aerodromi nemaju nikakav problem sa ljudima koji kasne. Niti ih zanimaju njihovi razlozi, objašnjenja i alibiji… Niti to kakvi su oni kao ljudi, kakve su im crte ličnosti i navike....
Zašto je nekim ljudima tako teško da kažu ne?
Piše: Tijana Mirović, psiholog i psihoterapeut Nije lako reći ne! Ne, zaista nije lako reći šta mislimo i dati drugima do znanja da nam se nešto ne dopada ili ne...
Biljana Vasić: Tekstovi Marčela, Goblina, Hladnog piva, Dža ili bu, Grua – na času tumačenja socijalne lirike
Često kažemo kako deca danas ništa ne čitaju, žalimo se na njihovo duhovno odsustvo na časovima lektire i nemoć nastavnika da ih zainteresuju i motivišu. Zameramo im da su lenji,...
Dr Vladimir Đurić: Nije velika mudrost motivisati mlade da uče
Mislim da uopšte nije neka velika mudrost motivisati mlade da uče… Samo im treba SOPSTVENIM PRIMEROM pokazati da vam je baš učenje donelo dobar život. Mada… Možda im ni ne...
Nema komentara.