Odavno već nameravam da podelim s vama svoja zapažanja o mogućim posledicama intenzivnog korišćenja u najranijem uzrastu raznih uređaja s ekranima: televizora, kompjutera, tableta, smartfona. Odmah da se ogradim i kažem da ovde iznosim samo svoja zapažanja na osnovu iskustva. Može se to razumeti kao zastrašivanje iz neznanja – i to sam imao prilike da čujem. Ipak, čini mi se da se sve uklapa i polako dolazi na svoje mesto…
Posao mi nalaže da se svakodnevno susrećem sa decom sa manjim ili većim smetnjama u razvoju. Već pet godina se po pravilu susrećem sa istim problemom – decom koja u proseku sa tri godine praktično ne govore. Ponašanje te dece slično je ponašanju dece s autizmom. Zajedničko im je to što su im, kada su imala oko godinu dana, dati smartfoni odnosno tableti. Ta deca praktično sve slobodno vreme provode s tim uređajima, bukvalno žive u njima. Od toga strada facijalna ekspresija (mimika lica), usmeravanje pogleda (kontakt očima), i emotivna sfera. Pokušaj da od deteta uzmete uređaj, kod njega izaziva krajnje negodovanje i agresiju. Govor se po pravilu nije razvio ili je rudimentaran. Komunikacija s okolinom, s realnim svetom očigledno je loša… Znajući koliko je lako pomešati uzrok i posledicu, ne isključujem da su neka od te dece načelno autistična, a da je preokupacija gedžetima jednostavno jedna od varijanti stereotipnog ponašanja… Ipak, sledi jedna od kratkih priča.
Pročitajte i: 10 razloga zašto mobilni uređaji treba da budu zabranjeni deci mlađoj od 12 godina
Devojčica, 1 godina i 3 meseca, živi u Njujorku. Pažnju je privuklo to što se ne odaziva i ne reaguje na verbalne zahteve. Nema razvijenu adekvatnu mimiku i gestikulaciju. Nekoliko meseci ranije nije bilo tako loše. Dete je tapšalo, mahalo pa-pa. Specijalisti su posumnjali na poremećaj iz autističnog spektra… Dobio sam veliki broj video-snimaka s epizodama iz života deteta. Sve je počelo oko 7-8. meseca kada je dete počelo da jede u stolici za hranjenje, ispred uključenog televizora. Idemo dalje: sa godinu dana, devojčica je praktično sve slobodno vreme provodila ispred nekakvog ekrana. Roditelji su poslušali moj savet i sve gedžete su sklonili od deteta. Očekivano, prvih dana primetili su kod devojčice razdražljivost, histeričnost i agresivnost, bilo ju je teško nahraniti. Ali… vratili su se kontakt očima i pokazivanje rukom! Krenuli su na terapiju. Razumem dakako kolebljivost i subjektivnost procene date na daljinu… No svejedno ne prestajem da se pitam: da li je moguće da se u „spektru“ naiđe na situacije s mehanizmom koji bi se mogao okarakterisati kao „pseudoautizam“? (Nisam siguran da je termin ispravan, naišao sam na njega kod Čarlsa Njokiktjiena…)
Autor: Autor: Oleg Korenj, dečji neurolog iz Novosibirska
izvor: Komarovskiy.net
Odabrala i prevela: Vesna Smiljanić Rangelov
Pročitajte i: Mamozofija: Mobilni telefon ili najduža pupčana vrpca na svetu
Tehnologija nije losa sam po sebi, problem je u njenoj pogresnoj upotrebi ili zloupotrebi. Kao diplomirani pedagog i master komunikologije, ali i majka deteta od 1 i 4 mesec, nasla sam se u dilemi na koji nacin dete upoznati sa novim tehnologijama, s obzirom da zivi u digitalnom svetu koji se sve vise razvija i prakticno joj buducnost zavisi od snalazenja u njemu, a da se ne predam klasicnoj metodi zabrane ili sprecavanja, koja, po mom misljenju, ima samo kratkorocni uticaj. Recju, medijaka edukacija koja rezultira medijskom pismenoscu je pristup koji treba gajiti od najmladjih dana. Treba voditi racuna da su deca ranog uzrasta jako osetljiva na sveuticaje iz sredine, pogotovu na „hiper stimulaciju“ kakvu pruzaju nove tehnologije, ali uz odmerenost u odabiru sadrzaja zajedno sa detetom i komunikaciju koja je prati, pasivno posmatranje moze da preraste u aktivno ucesce i razumevanje. Primera radi, zamislite dete koja je zivelo u potpunoj medijskoj izolaciji i njegov sok kada se u nekoj prilici susretne sa istim. Takvo dete nece znati sta da radi sa osecanjima koje je dozivelo pod utiskom medija, niti ce umeti da ih pravilo interpretira i integrise u vlastito iskustvo. Moj licni primer sa detetom je sledeci: koristim uglavnom tablet i to ne vise od 45min do 1 sata dnevno. Smatram da je tablet korisniji medij od televizije jer dopusta vecu kontrolu nad sadrzajima i interakrivniji pristup. Za to vreme odabiram iskljucivo ono sto je detetu prilagodjeno za ovaj uzrast prateci njegova interesovanja. Moja cerka voli pesmice i rado ih ponavlja i peva. I na maternjem jeziku i na engleskom. Posto voli da oponasa zivotinje u ovom uzrastu, biram joj pesmice sa tim sadrzajem. Ona peva, ponavlja i igra uz pesmice i ja sam ih takodje naucila da bih mogla da ucestvujem i da bi kasnije mogle zajedno da pevamo. Uvek je pre pustanja neke pesme pitam sta bi htela da gleda i ona bez problema kaze. Naravno, tablet je samo jedan medij koji koristim kao obrazovno sredstvo, a natocito za vezbanje pamcenja i ponavljanja jezika, uz to ide puno citanja slikovnih knjizica, koje takodje obozava i drugih motorickih igrica. O ovoj temi bih mogla dosta da pisem, ali ovo je sustina ukratko.
Postovana Ana, moje dete ima 14 meseci pa me je vas komentar podstakao da se nadovezem 🙂
Nas decak je dosta zivahan, radoznao, voli igru. Neces ga naci gde si ga ostavio 🙂 Iako je moj stav da detetu bar do 2.godine nije potreban nikakav sadrzaj ni stimulacija sa „svetlecih ekrana“, pomislila sam da ipak nije tako strasno ako mu ponudim odredjeni deciji sadrzaj max 30min dnevno. Sta je lose u tome? Zasto bih mu uskracivala tako nesto? Prvi dan mu je bilo interesantno 5 min i pomislila sam super, nece biti problem sa utvrdjivanjem granica. Medjutim svakim danom je sve duze stajao kao „hipnotisan“ i gledao u laptop, ne obaziruci se ni na sta. Onda pljesne rukama, obraduje se, nasmeje i opet „pilji“ u ekran… Naravno, vrlo brzo je poceo pogledom da trazi laptop i uprire prstom u njega, i bio bi nezadovoljan jer nismo poslusali njegov zahtev. To se desavalo sve cesce. Pomislila sam kako se moje dete sasvim lepo igralo i izucavalo svet kroz igru i pokrete dok ja nisam „shvatila“ da mu je za igru potrebna i tehnologija. Reci cete kao verovatno i vecina roditelja da je sve u doslednosti roditelja i utvrdjivanju granica. Naravno i izboru sadrzaja. Slazem se.
Medjutim ono sa cim se ne slazem jeste to da je detetu u uzrastu do 3 godine uopste potrebna tehnologija na bilo koji nacin! Od tv-a do tableta… To je samo nasa percepcija da je od velikog znacaja da ih upoznamo sa tehnologijom da ne bi bili nepismeni. I zurimo sa tim. Ponosni smo kada dete od godinu i po koje jedva da govori otpeva pesmicu na „engleskom“ koju je naucilo na youtube-u ili samo pronadje neki sadrzaj koji voli. A dete ne zna da drzi olovku ili samo da se hrani… Pola sata ili sat u zivotu odraslog coveka i zivotu bebe koja se razvija nije isto! Pustite dete da slaze kocke, kupite mu bojice i naucite da drzi olovku,neka baca loptice, razvija mozak kroz pokret i razvija akomodaciju oka. Sve ce mu to mnogo vise znaciti kasnije u zivotu, jer ce taj mali mozak razviti vise neuronskih veza sa kojima ce lakse savladati i ove nase danasnje tehnologije. Naravno da detetu treba i odmor od igre, ali nemojte ga odmah vezivati za uredjaje i medije i stvarati naviku da dosadu uvek moze da izleci nekim sadrzajem sa tih uredjaja. Ucite ih kako da se socijalizuju, vodite ih na igraliste, u setnje…
A kako da „interpretiraju osecanja koja dozive od medija“ – to ce kao i sve ostalo videti i nauciti od roditelja. Birajte pazljivo medije, razloge i opravdanja.
Slažem se sa Vama 100%. Odličan odgovor, a ova gospođa nije ni svesna koliko greši. Postaće uskoro, kada joj dete bude tu oko 2 godine.