U eri pametnih telefona stasava prestravljena generacija internet balavaca, istovremeno fizički najsigurnija i psihički najranjivija, i potpuno nespremna za odraslost.

Piše: Jovana Papan
Odlomak iz knjige: Politika za decu: Sve što niste ni znali da želite da znate o roditeljstvu danas, Službeni glasnik, 2018, urednik Vesna Smiljanić Rangelov
Iz godine u godinu, mediji i stručnjaci pokušavaju da nas ubace u stanje sve veće zabrinutosti povodom današnje omladine i njene ogrezlosti u nasilje i nemoral. Navodno, deca nam odrastaju u nikad brutalnijem svetu, prevremeno gurnuta u svet odraslih. Nevinost njihovog detinjstva ukrali su konzumerizam i pornografija. Internet i društvene mreže čine da im je zabranjeno voće nadohvat ruke a roditelji i društvo nemoćni su da ih zaštite.
Uz sve ovo medijsko raspirivanje moralne panike u eri tabloidnog spektakla, čovek lako može da zaboravi kako je izgledalo odrastanje današnjih roditelja i poveruje da smo živeli u nekoj bajci iz SFRJ čitanke u kojoj Titovi pioniri piju mleko i idu na spavanje odmah posle crtaća u 7 i 15 sve do samog punoletstva, dočim su naši potomci takve detinjarije prevazišli još u jaslicama i prešli na seks, drogu, nasilje i strah negde u predškolskoj grupi.
Međutim, nešto na ovoj slici nije u vinklu. Zapravo, kada se zaista dobro zamislimo nad sopstvenim odrastanjem i uporedimo nas kao petnaestogodišnjake ili osamnaestogodišnjake sa generacijom savremenih tinejdžera, ne možemo da se otmemo utisku da bismo ih nekadašnji mi – pojeli za doručak. Čak i bez nekih konkretnih podataka koji bi to pokrepili, sam pogled na današnje tinejdžere intuitivno nam govori da iza njihovih petnaest godina stoji daleko manje iskustva, zrelosti, smelosti, snalažljivosti i „namazanosti“ nego što bi to bio slučaj pre nekoliko decenija. Današnji klinci prosto deluju balavije i bojažljivije od nas, bila to dobra ili loša vest. A da ovaj letimični utisak ne vara, pokazuju i podaci koji stižu sa druge strane Atlantika, gde se fenomen smena generacija već dugi niz decenija daleko ozbiljnije proučava.
Virtuelni ego
Kao što je već dobro poznato, kraj 20. i početak 21. veka obeležila je generacija „milenijalaca“ naduvanog ega, sa više samopouzdanja nego znanja, o kojoj je u knjizi Generacija JA pisala Džin Tvengi, američki psiholog. Milenijalci su odrastali u uverenju da je sasvim prirodna stvar biti u centru pažnje i stavljati uvek sebe na prvo mesto. Slušajući od malih nogu poruke tipa „Ti si poseban“ i „Ti to zaslužuješ“, postali su veoma narcisoidni i fokusirani na sebe, uvereni da su dorasli svakom izazovu, pa su se neretko na otrežnjujući način suočavali sa sopstvenim ograničenjima.
Međutim, sudeći po najsvežijim istraživanjima, stvari su se i te kako promenile u poslednjih nekoliko godina. Umišljeni milenijalci izgleda da su stvar prošlosti, ali to nikako ne znači da treba da se radujemo što neki novi klinci ne misle da su toliko specijalni i čarobni. Na njihovo mesto stupila je generacija koja je svoj predimenzionirani ego iz stvarnog projektovala u virtuelni svet društvenih mreža, gde on buja, nadima se i kipi, dok ga u stvarnom svetu ostaje sve manje, bukvalno se topeći lajk po lajk.
Naime, kako pomenuta autorka piše u svojoj najnovijoj knjizi I-generacija: Zašto današnja super-povezana deca rastu u manje buntovne, tolerantnije, manje srećne i potpuno nespremne odrasle ( iGen: Why Today’s Super-Connected Kids Are Growing Up Less Rebellious, More Tolerant, Less Happy—and Completely Unprepared for Adulthood—and What That Means for the Rest of Us.), sadašnji klinci sve su očajniji i nesigurniji, a za to je pre svega kriv pametni telefon koji je poput čarobnog frulaša odvukao celu jednu generaciju u onlajn svet depresije i hronične nezrelosti.
Tvengijeva se u novoj knjizi bavi generacijom koja se ne seća vremena pre Interneta, što je uticalo na sve aspekte njihovih života, od društvenih odnosa do mentalnog zdravlja. Oni provode svoje vreme radikalno drugačije i imaju i znatno promenjene stavove o religiji, seksualnosti, politici, društvenim tabuima, karijeri. U prvim redovima su najveće krize mentalnog zdravlja poslednjih decenija, budući da među njima učestalost depresije i samoubistava ubrzano raste. Pritom, nasuprot raširenom verovanju da „deca danas odrastaju sve brže“, pripadnici ove generacije zapravo odrastaju sve sporije. Današnji osamnaestogodišnjaci ponašaju se kao nekadašnji petnaestogodišnjaci, a trinaestogodišnjaci kao desetogodišnjaci, objašnjava Tvengijeva.
Crpeći podatke iz istraživanja kojima je obuhvaćeno jedanaest miliona Amerikanaca od šezdesetih naovamo, ona je uočila deset važnih trendova koji oblikuju „ajdženere“: oni ne žure da odrastu, borave uglavnom na internetu, ne mare previše za komunikaciju licem u lice, nesigurni su, nereligiozni, plaše se rizika, finansijske nestabilnosti, fleksibilnih su shvatanja, inkluzivni i nepoverljivi prema političkim partijama.
Osamnaest je novih petnaest

Džin Tvengi
Prve znake tektonskih promena Tvengijeva je uočila 2012. godine, kada su krivulje na grafikonima nakon dugotrajnih stabilnih trendova počele vrtoglavo da poniru ili skaču, poništavajući višedecenijske postupne pomake u samo par godina. Dok je pokušavala da utvrdi šta se u društvu dešavalo u tom periodu što bi moglo da izazove takvo „iskakanje iz zgloba“, kao glavni osumnjičeni nametnuo joj se pametni telefon, koji je baš u to vreme ušao u živote velike većine Amerikanaca i promenio način na koji ljudi provode vreme, brže i drastičnije nego ijedna inovacija pre toga. Na klince rođene između 1995. i 2012, koji su od puberteta nadalje uživali sva preimućstva procvata društvenih mreža i svedostupnog interneta, onlajn život očigledno je uticao više nego što je iko mogao da pretpostavi.
Pri poređenju I-generacije sa njenim prethodnicama, Tvengijeva je koristila podatke sakupljane u ispitivanju mladih istog uzrasta tokom ranijih decenija, kao jedini pouzdan pokazatelj stavova i emocionalnih stanja, za razliku od sećanja današnjih zrelih ljudi na svoju mladost, koja su često izvitoperena i nepouzdana. Srećom po ovo istraživanje, mlade u SAD još od šezdesetih redovno pitaju za njihove navike i poglede na svet, pa je materijala bilo više nego dovoljno za ovako temeljan pristup – čak jedanaest miliona Amerikanaca obuhvaćeno je njime, i to pripadnika svih društvenih grupa, rasa, ekonomskih kategorija, u gradovima, selima, svih nivoa obrazovanja. Jedne naspram drugih, Tvengijeva je mogla da postavi bejbibumere (1946–1964), generaciju X (1965–1979), milenijalce (1980–1994) i I-generaciju (1995–2012).
Iako je Tvengijeva proučavala samo američku decu, zaključci iz njene studije prilično su primenjivi na sva društva u kojima su internet i pametni telefoni postali dostupni većini dece i mladih, a to je dobar deo sveta, što, kako ona navodi, potvrđuju sve brojnija skorašnja istraživanja njenih kolega iz drugih država. A kao zemlja u kojoj prosečan roditelj smatra da nije pametno ni predškolsko dete poslati „usvijet“ bez pametnog telefona, Srbija sigurno spada u jedno od aktivnih poprišta velike generacijske transformacije koja se upravo odvija pred našim očima.
Odraslost je bljak
Sva ta pornografija na internetu i seksi veš za šestogodišnjakinje… čovek bi pomislio da će deca i tinejdžeri odrastati brže nego ikada ranije. Međutim, u svetu u kome je sve ono što je intrigiralo i golicalo maštu prethodnih generacija kao prozor u svet zrelosti – postalo nešto krajnje banalno i nadohvat ruke – u ratu za pažnju današnjih klinaca pobeđuju romani o Hariju Poteru i video klipovi slatkih kuca i maca. Kao generacija, današnji ajdženeri sve korake ka zrelosti prave kasnije nego prethodne. I trinaestogodišnjaci i osamnaestogodišnjaci danas se vladaju kao da su još deca, dok adolescencija nastupa tek u dvadestim.
Tvengijeva je kroz razgovore sa američkim srednjoškolcima došla do frapantnog zaključka da je njima sasvim prihvatljivo i normalno da na svoje izlaske sa društvom vode i roditelje, a roditelji su dobrodošli i na kućnim žurkama. „Da li ikada negde ideš bez roditelja?“ pitala je jednog petnaestogodišnjeg momka sa kojim je vodila razgovor za knjigu. „Pa, na utakmice… ali zapravo ne.“
Da nisu u pitanju samo pojedinačni slučajevi, govore i rezultati istraživanja. Učenici četvrtog razreda srednje škole 2015. godine bez roditelja izlaze ređe nego što su samo pre šest godina izlazili osmaci. Biti sam van svoje kuće iskustvo je koje sve kasnije dolazi na dnevni red, a sa njim i osećaj samostalnosti i samopouzdanje koje donosi sposobnost donošenja sopstvenih odluka. Biti tinejdžer više ne znači želeti da se oslobodiš matoraca kako bi bar par sati dnevno živeo svoj život. Matorci su prosto – ok.
Naravno, u društvu roditelja nije baš prirodno započinjati svoj romantični život, čak ni današnjim klincima naviklim na njihovu sveprisutnost. Tvengijeva iznosi podatak da duplo manje učenika završnih godina srednjih škola danas ima ljubavni život u odnosu na generaciju bejbibumera i generaciju X.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Ako želite uspešnu decu, nauka kaže da ih hvalite na ovaj način! (Mnogi roditelji rade potpuno suprotno)
Ako biste znali da samo način na koji hvalite decu i razgovarate sa njima o uspehu može značajno da poveća šanse za njihov uspeh u životu, da li biste to...
Biljana Vasić: Eksterno blamiranje – i kako sam prvi put u životu dobila dvojku u školi u kojoj radim!
Najviši nivo provere za prosvetnog radnika je eksterna evaluacija. Kod nas sve mora da se zove napadno pametno i sa stranim prizvukom i oduvek se pitam zašto se nisu krstili...
Dr Vladimir Đurić: Kad na kasi vidiš nekoga sa 3 Kinder jajeta u korpi ko je shvatio istine važnije od svih
Da mi popravi dan... Da se nasmešim... I da znam... I koliko unuka ima... I koji je dan u nedelji... Tri puta kinder jaje... Tri puta haribo medvedici... Tri puta...
Dr Danijela Budiša Ubović: Šta ako smo bili “upotrebljeno dete”?
Dete će pristati na sve da bi se povezalo sa roditeljima. Ako je jedini način povezivanja služenje njihovim potrebama, i to je prihvatljivo. Jer je povezanost važna za opstanak, kao...
Nema komentara.