Glavna boljka roditelja današnjice

Piše: Tatjana Kuljača

Ovo bi bila glavna boljka roditelja današnjice. Ekonomija propade, al’ zato naši pilići imaju cijele prodavnice igračaka kući. Kupimo im novu stvar, pogledaju je, poigraju se i dosadi im u rekordnom roku. A da li su rekli ,,hvala” osobi koja ih je darovala? Vjerovatno da, mada bi tome prethodilo ono neugodno pitanje odgovorne odrasle osobe ,,šta se kaže?” nakon čega bi se darovani sjetio da izgovori ,,hvala”.

Svi mi volimo da nam djeca imaju sve što požele i često ćemo zakinuti na nekim bitnim stvarima da bi oni dobili to što su poželjeli. Dobijajući sve kreiramo oko njih svijet iluzija u kom im je sve dostupno i na dohvat ruke, te da će im uvijek neko drugi obezbijediti sve što požele. Djetinjstvo brzo prolazi, znamo da brzo odrastu. Nedostatak vremena za njih nadoknađujemo ,,sitnicama” i ,,krupnicama” u vidu slatkiša, igračaka i garderobe, a to se negdje nastavi sa džeparcima u visini nečije plate, školovanjima od duplo više godina nego što fakultet traje, preko vođenja brige o tome je li naše pile od trideset i kusur doručkovalo, ručalo i večeralo. Jer ne može da nađe posao koji odgovara njegovim afinitetima. Jer nijedna plata nije dovoljna da zadovolji potrebe onako kako su ih roditelji zadovoljavali. Bez trošenja sopstvene energije za sticanje samostalnosti.

Sjećam se da su mi često govorili da uživam dok studiram i da je novac teško zaraditi. Istina. Tada to nisam najbolje razumjela. Sada znam šta to znači. Dok sam bila djevojka, radila sam dosta i jedno vrijeme fino zarađivala. A onda je došlo na red stvaranje porodice. Biraj- dosta novca-nemaš privatan život, ili malo novca koji ti ne pokriva ni osnovne životne potrebe, al’ uz njega dobijaš vrijeme za porodicu. Sada znam da mi je najljepše bilo na fakultetu. Nisu me morile brige odraslih, bila sam samo nečije dijete. Pojedini kao da su svjesni svakom ćelijom svog bića da im je najljepše dok su samo nečija djeca i ne trude se da se skinu s grbače roditeljima kojima vremenom dosadi da rade ono što su radili cijeli život svog mezimca. Nadaju se da će ih paziti u starosti, da će im dodati čašu vode i voditi ih u toalet kad to ne budu u stanju sami uraditi.

Srećom da smo još uvijek oni ljudi kojima je porodica svetinja, te brigu o starima ne prepuštaju raznoraznim ustanovama, mada će i nas zahvatiti onaj trend gdje je briga o roditeljima samo teret i obaveza, grubo nametnuta. Takvi pojedinci nisu navikli da brinu o drugima. Navikli su da budu nečija briga. Roditelji su ih takvima napravili.

Moj sinčić od gotovo 16 mjeseci  iza sebe ima britak japanski jezik i par riječi na našem: mama, tata, deda, baba, jede, ide i ,,hava” (hvala). Ovu zadnju je naučio usput. Donese mi daljinski od TV-a za koji zna da ga ne smije dirati, preda mi ga uz osmjeh jer zna da će mama da poljubi pametnu glavu, nakon čega mu uvijek kažem ,,hvala”. Tako je i sa svim drugim stvarima koje mi donese ili uradi. Tako i on izgovori svoje nespretno ,,hava” kad god dobije od nekoga nešto.

Od igračaka je dobio glodalicu, a služi se starim igračkama koje su očuvali njihovi prethodni vlasnici. A od svega najviše voli flaše, kese, plastično posuđe i poklopce da sa njima lupa. Ne kupujem mu sve za šta mislim da će koristiti njegovom motornom i moždanom razvoju, jer ga je Bog stvorio savršenog. Razvija se sasvim lijepo i bez modernih pomagala. Puštam ga da istražuje i da se zabavlja sa igračkama koje nama odraslima nisu uopšte zabavne. Njima su takve najzanimljivije.

Ne. Neće on dobiti sve što poželi. Neću mu kupiti svaku stvar u koju upre prstom. Ne zato što sam sebična, već zato što ga volim. Što ne želim da postane nezasit. Jer mora naučiti da neće u životu uvijek biti mene da mu stvorim sve što mu na um padne. Neću mu kuvati kad bude imao trideset i kusur. Bar ne svakog dana u sedmici. Naučiću ga da kuva. Neću mu davati novac svaki put kad traži. Naučiću ga kako da ga zaradi.

Roditelji za neuspjeh svog djeteta uglavnom krive društvo koje ga je ,,povuklo” da gubi dane, profesore koji nemaju razumijevanja za njegovu genijalnost i koji su obavezno prestrogi i traže nemoguće, a da nijednog momenta ne upru prstom u sebe i tu vide glavnog krivca za neuspjeh svog milog čeda. Da, dragi mama i tata, vi ste ga naučili da se u životu sve lako dobija i da za sve njegove gluposti postoji opravdanje. Jer je on vaše čedo i najbolje dijete na svijetu. Jer ste željeli najbolje za njega. Vi ste odgovorni za svoje dijete. Nije društvo i profesori. Kad odrastu pustite ih da budu odrasli, iako će oni uvijek biti vaše male bebe. Ako ih niste naučili zahvalnosti i odgovornosti dok su stvarno bili djeca, život će ih sigurno naučiti kada dođe vrijeme. Pustite barem drugog učitelja da obavi posao da valja. Jer se lako može desiti da vam milo čedo traži da mu dodate čašu vode čak i onda kad se na štap budete oslanjali.

Izvor: Mamizam

Dnevnik jednog direktora: Jedino mesto na kojem si nezamenljiv je Mesto oca.

Šta je najveći uspeh u životu jednog čoveka?

Neka sto prvi put bude drugačiji (ili kako komunicirati sa decom)

Barica – mesto za zabavu i učenje!

Predstavljana knjiga POLITIKA ZA DECU: Sve što niste ni znali da želite da znate o roditeljstvu danas

U Klubu – knjižari – galeriji Glasnik, u utorak 12. juna, predstavljana je knjiga POLITIKA ZA DECU: Sve što niste ni znali da želite da znate o roditeljstvu danas Jovane...

Tibetanski pogled na vaspitanje dece

Osnovna pravila tibetanskog vaspitanja:  Najvažnije od svega – nema ponižavanja ni telesnog kažnjavanja. Jedini razlog što neki biju decu je taj, što ona ne mogu da im uzvrate. Prvi period: do...

Dečija filozofija i muzika za sve uzraste

Let us go to the shore; there the waves will kiss our feet. With mysterious sadness the stars will shine down on us.* Aleksey Pleshcheyev   Deca, kada su sasvim...

Jovana Papan: Deca su danas zarobljenici soba i igraonica

Autor: Katarina Đorđević „Generacija savremene dece je najželjenija otkako je sveta i veka. Odrastaju pod staklenim zvonom, sa sterilizatorima, jonizatorima, bebi-alarmima i kamerama, slušaju Mocarta i pevanje kitova zbog inteligencije i...