Kako si izlazila na kraj za đakom-prvakom i njegovim domaćim zadacima? Da li si zahtevna kada su škola i uspeh u pitanju?
Mislim da treba da bude najbolji što može. Ako može bolje, ja mu tako i kažem. I tražim da tako onda i bude. Da pokuša, da se potrudi. I u tom smislu sam zahtevna.
Da li praviš razliku po pitanju načina vaspitavanja sina i ćerke?
Uopšteno, vaspitavam ih jednako. Ali, u smislu pristupa, da, pravim razliku. To je prirodno. Jer, on je dečak, a one su devojčice.
Kakva je razlika u odrastanju u Moskvi i ovde?
Neke suštinske razlike nema. Prosto, Moskva je velik grad, i ja ne mogu da dam deci slobodu i nezavisnost koja je za odrastanje neophodna, u meri u kojoj bih volela. Ne mogu, na primer, prosto da ih pustim da sami izađu da se igraju u parku ispred zgrade. Ili da ih pošaljem same u prodavnicu.
Šta bi srpski roditelji mogli da nauče od ruskih? I ima li i nečeg što ti se u Rusiji ne sviđa, kada je u pitanju roditeljstvo?
Ono što je u Rusiji dobro, kad je u pitanju odnos prema deci, je taj „sovjetski način“ koji se sačuvao. Ta strogost i pravila, u ravnoteži sa nežnošću i brižnošću. No, sa druge strane, kad su ta pravila sama sebi cilj, to postane loše i nema smisla.
Na žalost, imati troje dece danas je neuobičajeno i smatra se smelošću. Šta možeš da poručiš roditeljima koji se ne usuđuju da prošire porodicu?
Usudite se! To je sreća.
(Intervju originalno objavljen u časopisu „Roditelj & dete“, septembar 2011.)