„Ja-poruke“ daju mogućnost deci da bliže upoznaju nas, roditelje. Često se krijemo od dece oklopom „autoriteta“, koji se trudimo da održimo po svaku cenu. Nosimo masku „vaspitača“ i bojimo se da je čak za trenutak podignemo. Ponekad se deca šokiraju, kada saznaju da mama i tata mogu nešto da osećaju. To ostavlja neizbrisiv utisak. Najvažnije je da ovakve poruke približavaju odraslog detetu, čine ga ljudskijim.
Nedavno sam čula telefonski razgovor majke i desetogodišnjeg sina. Majka (pedagog po profesiji) mu je pričala o tome, kako je njen težak čas prošao uspešno. „Ti znaš – pričala je ona – koliko sam se jutros brinula. Ali sve se dobro završilo i ja sam veoma srećna. I ti si srećan? Hvala ti!“ Bilo je prijatno posmatrati takvu emocionalnu bliskost između majke i sina.
Kada smo mi otvoreni i iskreni u iskazivanju svojih osećanja i deca postaju iskrenija u iskazivanju sopstvenih. Deca počinju da osećaju: odrasli im se poveravaju, pa i oni takođe mogu da se povere.
Preneću pismo jedne mame, koja pita da li je pravilno postupila.
„Muž i ja smo se rastali kada je sin imao šest godina. Sada ima jedanaest i počeo je svesno, ali više za sebe, da tuguje za ocem. Jednom mu je izletelo: „Išao bih sa tatom u bioskop, a s tobom ne želim.“ Jedanput, kada mi je sin direktno rekao da je tužan i nezadovoljan, odgovorila sam mu: „Da sine, tužan si. A najverovatnije si tužan što nemamo tatu. I ja sam isto potištena. Kada bi ti imao tatu, a ja muža, život bi nam bio interesantniji.“ Iz sia kao da se provalilo: naslonio se na moje rame i počeo tiho, gorko da plače i ja sam krišom počela takođe da plačem. Oboma nam je laknulo. Posle sam duo razmišljala o tom danu i negde u dubini duše znam da sam učinila ispravno. Zar ne?“
Majka je intuitivno pronašla prave reči, rekla je dečaku o njegovoj muci (aktivno slušanje), a takođe ispričala o svojoj (Ja-poruka“). I to, što su oboje osetili olakšanje, što su se majka i sin približili, najbolji je dokaz efikasnosti ovih metoda. To se tiče i Ja-poruka“.
Od kada sam počeo da koristim „Ja-poruke“ – piše otac šestogodišnje devojčice, ćerka je skoro sasvim izbacila molbe tipa „Daj mi!“, „Igraj se sa mnom!“. Češće govori: „Ja bih želela“, „Ja ne mogu da dočekam“. Na takav način roditelji mnogo lakše počinju da se upoznaju sa osećanjima i potrebama deteta.
Odlomak iz knjige Kako da se sporazumete sa detetom, Julija Borisovna Gipenrejter
Izvor: Detinjarije.com