Iz pedijatrijske ordinacije: Do pre 2 dana je plakala u duru, onako optimistično… Ali sada plače melanholično, u a-molu. ZAŠTO???

Prije nekih petnaestak godina mladi roditelji, oboje profesori glazbe i njihova beba od 5-6 tjedana, dolaze nam u 3 sata ujutro (da, noću) u dežurni hitni prijem na pedijatrijsku kliniku, jer dijete od prije dva dana plače – citirat ću njihov izraz – ‘promijenjenim glasom’.

– Neutješno, neprestano plače? – pitam dok pregledavam na prvi pogled posve zdravo, napredno dojenče.
– Ne, samo pred podoj.
– To je logično. Gladno je, pa tako priziva dojku! – našalim se.
– Nenenene! Znamo da plače jer je gladno, nije u tome problem!
– Nego?

U taj čas beba zaplače. Prijemnom ambulantom odjekuje lijep, dobro intoniran, zvonki, zdravi plač.

– Evo, evo! ČUJTE!!!
– Pa… čujem. Plače normalnim glasom bebe koja…
– Neeee, neeee, KAKO ne čujete?
– Što trebam čuti? – pitam – Jer… ovo što čujem zvuči sasvim u redu.
(oboje u glas) – NIJE u redu! Doktore, do prije dva dana je uvijek plakala u duru, točnije u B-duru, onako optimistično, pozitivno… Ali sada plače melankolično, u a-molu. ZAŠTO???

Nakratko sam zastao, pokušavajući na njihovim licima prepoznati bilo koji drugi izraz osim krajnje ozbiljnosti i zabrinutosti.

– Šalite se? – promucam, u nadi da je sve ipak samo neobična montipajtonovska šala, loše tempirana u gluhim noćnim satima .

Pogledali su me tako kao da sam djetetove krajnike umjesto u grlu pokušavao pronaći u rektumu.

– TO NIJE ZA ŠALITI SE!!! – unese mi se mlada mama u lice, pa se okrene svom jednako smrknutom suprugu:
– Jesam ti rekla da neće čuti??? Doktori NEMAJU SLUHA!

Izvor: Facebook/Igor Berecki