Zbog nečije odluke das mo manje bitni čeka nas deset dana karantina. Svi planovi su pali u vodu.
Piše: Natalija Tomić, 17 godina
Kao i sva deca koja polaze u školu, ustala sam ujutro oko pola sedam, umila se, obukla, proverila da li sam sve ponela i krenula u školu. Stigla sam posle duuuugih osamnaest sati.
Posle šest meseci kovid raspusta, napokon se vraćamo u školu. U Budimpeštu. Ima nas sa svih strana, iz Crne Gore, Bosne, Srbije… Za prevoz se snalazimo. Iz Crne Gore, logično, deca putuju avionom. Iz Bosne dolaze do Beograda. Ako od Beograda do Budimpešte ima 400 kilometara, dodajte pa izračunajte koliko ukupno kilometara pređu. U ranim jutarnjim satima iz Beograda polaze minibusevi raznih kompanija. Voze nas do vrata đačkog doma. To bi trebalo da bude odlično rešenje i za roditelje i za učenike. Izbor prevoznika pravimo sami. Ničim naterani vrtimo dve, tri agencije ali najčešće onu koja se reklamirala na nezvaničnoj stranici škole. Navika valjda. Mnogo puta smo zajedno prešli te kilometre. Po kiši, ledu, snegu i mraku. Dešavalo se da čekamo na granici satima. Vozači su bili ljubazni i kulturni. Uglavnom. Čak mi ih je ponekad bilo i žao. Težak je to posao. Put je dug pa su i problemi mogući. I bilo ih je, ali nismo mi neke mamine maze pa da kukamo. A nismo ni cinkaroši…
Ispred kuće je stao srebrni mini-bus sa ispisanim nazivom prevoznika. Istrčao je živahan vozač, još sanjiv i raščupan. Ubacio je kofer i putnu torbu u gepek i skoro zabrinuto prokomentarisao “Danas vozim samo decu, biću pun do plafona”. Da, jer mi u školu osim knjiga, nosimo posteljinu, peškire, obuću, garderobu… Roditelji, blago neurotični, na ivici suza, mene izljubiše a vozača zamoliše da vozi pažljivo. Uputili smo se na sledeću adresu, pa na sledeću… na jednoj od adresa čekala nas je moja divna drugarica, Mia. Što se mene tiče, tek tada je putovanje počelo. I baš kada smo napokon izašli na autoput i ubacili u petu, tamo negde kod Inđije, vozač je video da je zaboravio pasoš. To bi se očekivalo od nas, neodgovorne dece, pa može čovek i da kaže: “Gde vam je pamet?” Mi smo ćutali. Iako smo krenuli u Budimpeštu, doputovali smo u Beograd, pa po drugi put krenuli iz Beograda ka granici. Po sistemu eci-peci-pec stigli smo na prelaz Kelebija. Očekivana gužva je ipak bila više od očekivanog. U isto vreme je, na istu granicu, stigao veliki autobus, istog prevoznika, pun isto onako natovarene dece, koja putuju u istu školu. I baš kada smo posle četiri sata čekanja stigli na red, ispostavilo se da imamo i vozače sa istim kovid statusom. Bez testa i nevakcinisane. E… tada počinje… pa nećemo da psujemo.
Telefoni su se usijali. Mi zovemo roditelje, roditelji zovu agenciju, nastavnike iz škole, pa decu. Pa mi opet roditelje… Više od tridesetoro maloletne dece je zarobljeno na ničijoj zemlji. Iz Srbije smo izašli a u Mađarsku ne možemo da uđemo. Prvi put sam osetila strah. Osetila sam da smo mali, nemoćni, deca… Shvatila sam koliko zavisimo od odraslih i koliko se uzdamo u njih. To je trenutak kada očekujemo da naši roditelji imaju rešenje za sve. A oni, daleko od nas, možda prvi put u životu, moraju da nam kažu da ne mogu da nam pomognu.
Čekali smo bilo kakvu informaciju. Veliki autobus sigurno neće preći granicu. Vozač vraća novac u vrednosti pola karte, izbacuje stvari iz autobusa i odlazi svojim putem. Pored duge kolone automobila, provlače se deca “migranti”. Vuku preteške kofere i torbe. Idu peške na carinu. Sa druge strane, u Mađarskoj, sačekaće autobus koji šalje škola. Ali, nema dovoljno mesta za sve. Ja sam u mini-busu koji se okreće i vraća na srpsku granicu. Od jutros smo se vratili u Beograd a evo sada se vraćamo u Srbiju. Kao da smo krenuli nigde. Kroz sumrak naziremo sela na putu za granični prelaz Horgoš. U glavi mi je scena iz filma “Ko to tamo peva”, jer naš Miško gazi za medalju. Na Horgošu nas je dočekala nova kolona. Čekamo i mi. Vozač koji bi prema svoj logici trebao da bude premoren, silno se zabavlja. Društvo mu prave srpsko-češke ili češko-srpske dame, nismo uspeli da ukapiramo poreklo. Fotografiše im onaj deo leđa, gde leđa prestaju da budu leđa. Na granici je vozač pokušao da se pokrije našim papirima ali sve je bilo uzalud. Stajali smo odvojeni sa strane i čekali odluku. Nakon dva sata pustili su nas da uđemo u Mađarsku, vozač kao tranzit a nas osmoro je dobilo crvenu nalepnicu i naredbu za karantin. Tada sam već bila na ivici suza.
Agencija je one vakcinisane i testirane vozače poslala na put sa ozbiljnim putnicima. Računali su da će na granici, ovi ko zna odakle pokupljeni vozači, proći bez problema jer deca imaju dokumenta da idu u školu. Iz agencije niko nije ni pokušao da kontaktira roditelje, da objasni, da olakša… da kaže “Izvinite”. Ustvari, ne postoji ni jedan dokument koji potvrđuje da se uopšte nalazimo u njihovom prevozu. Zbog nečije odluke das mo manje bitni čeka nas deset dana karantina. Svi planovi su pali u vodu. Osim toga, vozimo se već šesnaest sati. Interneta više nema. Baterije na telefonima su prazne. Sendviči i voda ponestaju. Dok se moje beogradske drugarice opuštaju u nekom klubu, ja sedim ukočena kao solunski borac u snegu. Prošla je uveliko ponoć kada smo ugledali svetla Budimpešte.
Znam da će pojedini sada reći “Pa ko vas je terao da idete tamo u školu?” Niko. To nam je bila želja i mnogo smo se trudili da je upišemo. A svako ima svoj razlog.bRećićete “Pa hteli ste tamo u školu a to ima cenu”. Da, znali smo. I bili smo spremni. Ali, nismo bili spremni da plaćamo neodgovornost onih u koje bi trebalo da imamo poverenja. Ovaj tekst je, nekako slučajno, nastavak prethodnog “Postali smo kolateralna šteta”. Sada mislim da smo to veoma često. Imam potrebu da ovaj događaj podelim sa vama, kao potvrdu prethodnih tekstova, u kojima sam objašnjavala koliko je teško živeti u svetu odraslih.
U đačkom domu, jedna žuta soba je karantin za nas četiri kovid cimerke. Na vratima je crvena nalepnica koja upozorava da smo “opasne po život”. Mia, Jana, Marija i ja stvaramo novo prijateljstvo. Stara prijateljstva su još jača svaki put kada dobijemo sok, čokoladu, krofne, hamburgere, kada nas pitaju da li nam nešto treba, kako smo, kada prave šale o našoj lošoj sreći i kada stoje pod prozorom i prave nam društvo. Iako su zaštitne maske obavezne, neke druge maske virus je skinuo. Pokidao… Neka nam je svima nazdravlje.
Autor knjige Sedam smrtnih virusa
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: TINEJDŽERI
Iz ugla jedne tinejdžerke: Second hand muškarac
Nakon četiri godine provedene u Budimpešti, vratila sam se u rodni grad. Nedostaje mi nekoliko ljudi, jedan neugledan kineski restoran sa fenomenalnom hranom i naravno, metro. Prva dva nedostajanja su...
Zašto tinejdžeri (ne) poštuju odrasle
Počeću citatom iz pisma koje sam dobila od Ivana (18 godina): Кako su mi dosadili svi ti ljudi koji traže poštovanje samo zato što su rođeni 20 ili 40 godina...
Nikada nisam htela da budem loše dete. Samo sam htela ljubavi i topline
Odrasla sam u primernoj porodici sa svim blagostanjem. Otac mi se upokojio, a majka je još uvek živa, da joj Bog da zdravlja i još dugo da poživi. Sećajući se...
Zablude zbog kojih možete pokvariti odnos sa svojim tinejdžerom
* Adolescencija je samo jedna od loših faza kroz koje treba proći. Možemo biti skloni zatvaranju očiju dok oluja ne prođe. Kao da nemamo nikakvu drugu mogućnost sem da trpimo...
Nema komentara.