Kad dete ode na nešto drugačiji kamp

Niko se ne javlja. Nema vajber grupe. Nema slika. Ne znamo da li je levu čarapu obuo na desnu nogu, ali nema ni stikera! Mir.

Piše: Vesna Smiljanić Rangelov

Ovog raspusta dete je otišlo na nešto drugačiji kamp.

- Advertisement -

Komunikacija se odvijala isključivo mejlom. Mi njima traženu dokumentaciju, oni nama detaljan program kampa i pravila ponašanja. Pred ostalog, striktno je ograničeno vreme kada deca mogu koristiti telefone, ako ih ponesu. Zatim obaveštenje kad i odakle se kreće.

Na zbornom mestu, prozivka dece, pakovanje u autobus i kratko obraćanje roditeljima: Odlazimo. Za nedelju dana, poslaćemo obaveštenje u koliko sati da nas čekate na istom ovom mestu.

Otišli.

Dva dana kasnije, dete se javi s cimerovog telefona. Sve je u redu. Neće više zvati, osim ako nešto ne bude trebalo.
Niko se ne javlja. Nema vajber grupe. Nema slika. Ne znamo da li je levu čarapu obuo na desnu nogu, ali nema ni stikera! Mir. Nismo baš navikli, ali polazimo od toga da to što se ne javljaju može značiti samo jedno – dobro im je. Zato smo ga i poslali. Ne bave se nama nego njima.

Nekoliko puta dnevno ga pomenemo, kratko: „Uf, ala je sada njemu dobro…“

Kako smo boravak u kampu tempirali u vreme opsežnih radova po kući, tek šestog dana se setimo da je u mejlu stajalo da će na kraju svakog dana postavljati album na FB profil, s fotografijama od toga dana. E, baš smo nikakvi. Priključuj vajfaj. Pregledamo sve đuture. Sve su fotografije lepe, mnogo je dece, na svakoj dvadesetoj vidimo svoje. Ništa nismo propustili.

- Advertisement -

Istoga dana, eto mejla: planirani polazak je tad, očekivani dolazak tad, ali zbog radova na putu ne može se precizno reći, dobićemo sms kada budu pred Beogradom.

Došli, ispozdravljali se, jedva se rastali. Posle smo kod kuće čitali „sportski dosije“ koji je svako dobio. I danima slušali kako je sve teklo, o poznanstvima, akivnostima, prisećanja šta su sve naučili još traju. Pali su i neki dogovori za doživotna prijateljstva iako nije u izgledu da će se uskoro ponovo sresti. Ali nikad se ne zna.
Neuobičajeno jeste, ali je važno znati da ima i takvih. Koji je, neću reći da ne bih reklamirala, premda mu reklama i ne treba. Jedina namera mi je da reklamiram ovakav pristup ne bi li i bar neki od mnogih drugih organizacija primenili sličan pritup. Ciljna grupa nije mala.

Izvor: Detinjarije.com

spot_img

Najnovije

Podela nasledstva ne bi smela biti podela među decom

Rađanjem dece ljubav se ne deli, nego umnožava – to je ono što često možemo čuti i što bi jedino i trebalo biti prihvatljivo.

Šta raditi kada vaše dete kaže da mrzi školu

Kada vam dete kaže da „mrzi školu“, ne morate se odmah zabrinuti. Pedagozi objašnjavaju da je normalno da se deca povremeno žale, bilo da im je dosadno, da se osećaju neshvaćeno ili se bore s društvenim odnosima u razredu.

Izmene Porodičnog zakona: Roditelji ne smeju fizički da kažnjavaju decu, previđene i mere nadzora

Zabrana fizičkog kažnjavanja dece, ukidanje maloletničkih brakova i veća kontrola države nad roditeljima, samo su neke od izmena koje će doneti novi Porodični zakon. Za one koji pravila ne poštuju – slede sankcije. Da li roditelji treba da budu u strahu zbog toga?

IGRAČKE SA SVRHOM 2026 – Konkurs je otvoren

Konkurs koji podseća da je igra najvažniji deo razvoja deteta

Kako i zašto neki ljudi mogu da „čuju“ boje ili „osete“ ukus reči

Neobičan neurološki fenomen, poznat kao sinestezija, otkriva koliko se naše percepcije sveta mogu razlikovati — i šta nam to govori o radu mozga.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img