Dešava se skoro svakodnevno da u parku viču “eno je Lana sa onim bratom” i nakon 10 minuta park je prazan.

Pročitajte i: Izum jedne majke pomaže deci sa invaliditetom da osete radost hodanja
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: PORODICA
Majčinstvo u 20/30/40-im: Jelena Todorović
O meni Ja sam Jelena Todorović, imam 37 godina i medicinski sam tehničar. Završila sam Visoku zdravstvenu školu strukovnih studija. Radila sam 9 godina na Prvoj hirurškoj klinici, zatim sam...
Zašto je za bebu dobro hodanje BOSIH NOGU?
Ukoliko situacija to dozvoljava, pustite ih. Hodanje bosih nogu ima mnogo prednosti po zdravlje vašeg deteta. Da li ste čuli da...
Studija: Majke iz celog sveta svojim bebama govore istom bojom glasa
Jedna studija o maternjem jeziku i načinu na koji ga bebe usvajaju otkrila je da majke imaju potpuno posebnu boju zvuka kada razgovaraju sa svojim bebama. Rezultati studije su iznenadili...
Pet aktivnosti koje unapređuju moždane funkcije kod beba
Magazin Parents navodi pet aktivnosti koje mogu doprinijeti razvoju moždanih funkcija kod beba, a koje istovremeno...
Ja sam majka deteta sa posebnim potrebama, ovo je problem na kome treba raditi na lep nacin ali ne izbegavati ga, pojedinacno ne mozemo objasniti kako se osecamo kada ljudi zure u dete – koje nije krivo zbog hendikepa niti majka koja ima dete sa posebnim potrebama. Clan sam Odbora udruzenja za cerebralnu paralizu, znam puno roditelja u gradu i unutrasnjosti i nijedan primer da odvajaju zdravu decu od bolesne, to su pojedinacni slucajevi ako ih ima.
Samo da podsetim ove sto diskriminisu invalide, da oni i njihova deca i svi mi, o čas posla možemo postati invalidi.Samo jedan udarac u glavu na pravo mesto i eto novog korisnika invalidskih kolica. Nemojte se upustati u diskusiju, ako nemate ovakav problem u kući.Ne odlazi, ako ne možeš pomoći, radi svoje dece.
Vrlo kompleksna životna situacija. S jednog drugog stanovišta… Imamo za primer recimo, zdravo dete, kao posmatrača, uzrasta od npr. sedam godina kojem je vrlo teško objasniti šta se događa sa nekim ko boluje. Pade mi na pamet, da bi donekle ravnopravno trebalo sagledati onog koji reaguje i na šta reaguje i raditi na edukaciji roditelja, samim tim i dece, kako da prihvate u svom bliskom okruženju decu sa invaliditetom, jer razumeće te svi, jednom sedmogodišnjaku je konfuzno vrlo da gleda vršnjaka koji se ljulja dok sedi, vrišti, ili nešto slično… Gledano iz te perspektive, reč diskriminacija je teška. Roditelji su ti koji zdravoj deci treba da približe takve ljude i uče ih kako da se ophode u takvim situacijama.