Dešava se skoro svakodnevno da u parku viču “eno je Lana sa onim bratom” i nakon 10 minuta park je prazan.

Pročitajte i: Izum jedne majke pomaže deci sa invaliditetom da osete radost hodanja
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: PORODICA
Da li su očevi – roditelji?
U Domu zdravlja doktorka nas proziva i dodaje “može samo jedan roditelj da uđe”, na šta moj muž, sa nosiljkom u kojoj se nalazi naša jednomesečna beba, ulazi u ordinaciju....
Da li se u državnim vrtićima ukidaju kuhinje?
Već dugo smo svedoci sistematskog urušavanja javnog predškolskog sistema, kroz uvođenje keteringa u državne vrtiće i angažovanje specijalizovanih agencija za spoljne usluge poput čišćenja. Istovremeno postepeno se ukidaju kuhinje u...
Bajka utorkom: Ne seče mač nego reč
Možda ste čuli za ovu izreku? A možda i ne. Ja sam je naučio sa svojih 17 godina dok sam pio pivo ispred kafića u maloj varošici. Nikada nisam bio ljubitelj zagušljivog...
Ćerka jake žene je ona koja se poredi sa svojom majkom i gubi
Drage jake žene! Sve razumem, ne možete da obuzdate svoju moć, to je "vaša priroda", i niko vam ne može reći drugačije. Ne tvrdim ništa. Ali molim vas, razmislite o...
Ja sam majka deteta sa posebnim potrebama, ovo je problem na kome treba raditi na lep nacin ali ne izbegavati ga, pojedinacno ne mozemo objasniti kako se osecamo kada ljudi zure u dete – koje nije krivo zbog hendikepa niti majka koja ima dete sa posebnim potrebama. Clan sam Odbora udruzenja za cerebralnu paralizu, znam puno roditelja u gradu i unutrasnjosti i nijedan primer da odvajaju zdravu decu od bolesne, to su pojedinacni slucajevi ako ih ima.
Samo da podsetim ove sto diskriminisu invalide, da oni i njihova deca i svi mi, o čas posla možemo postati invalidi.Samo jedan udarac u glavu na pravo mesto i eto novog korisnika invalidskih kolica. Nemojte se upustati u diskusiju, ako nemate ovakav problem u kući.Ne odlazi, ako ne možeš pomoći, radi svoje dece.
Vrlo kompleksna životna situacija. S jednog drugog stanovišta… Imamo za primer recimo, zdravo dete, kao posmatrača, uzrasta od npr. sedam godina kojem je vrlo teško objasniti šta se događa sa nekim ko boluje. Pade mi na pamet, da bi donekle ravnopravno trebalo sagledati onog koji reaguje i na šta reaguje i raditi na edukaciji roditelja, samim tim i dece, kako da prihvate u svom bliskom okruženju decu sa invaliditetom, jer razumeće te svi, jednom sedmogodišnjaku je konfuzno vrlo da gleda vršnjaka koji se ljulja dok sedi, vrišti, ili nešto slično… Gledano iz te perspektive, reč diskriminacija je teška. Roditelji su ti koji zdravoj deci treba da približe takve ljude i uče ih kako da se ophode u takvim situacijama.