Svi smo nekada doživeli to iskustvo da prođemo kroz teško mesto i da kao nagradu primimo osećaj ispravnosti
Foto: Unsplash/Greg Rakozy
Psiha neprekidno registruje svoje mišljenje o tome kako se život odvija iz njene perspektive, ne nužno na način na koji naš običan ego shvata stvari. Naša ego svest često je obuzeta zahtevima spoljašnjeg sveta i odgovara na njih, i oni su stvarni i zahtevni, ali nas primoravaju da nadvladamo i zanemarimo svedočanstva koja dolaze iz nas.
…
Kada radimo ono što je ispravno za nas, nešto u nama nas podržava i provodi čak i kroz najužasnije, najteže periode našeg života. Svi smo nekada doživeli to iskustvo da prođemo kroz teško mesto i da kao nagradu primimo osećaj ispravnosti, osećaj svrhe, iskustvo smisla koje izvire iz tog mesta.
…
Čak i kao student, Jung je imao neverovatnu svest o ovom prisustvu u sebi, čak i dok se žalio na buku sveta oko sebe. (Šta bi on mislio o našoj kulturi neprekidno izloženoj spoljašnjim stimulusima?) Kako je on to opisao, svaki trenutak našeg života pokušava da nam nešto kaže, ali mi ne posvećujemo pažnju glasu tog duha. Kada smo sami i mirni, plašimo se da ćemo čuti nešto nama došapnuto, te mrzimo mir i anesteziramo se druženjem. Šta, moramo se sada zapitati, bi to moglo da nam bude došapnuto što bi bilo toliko strašno? Šta bi se moglo tražiti od nas? Zar nije lakše da ostanemo mali, zavisni i da večno tražimo „drugog“ koji će nas poštedeti tog rizika? Lakše, možda, ali kao što ćemo videti, nezadovoljavajuće.
…
Zamislite da smo mi bića koja se samo prilagođavaju, bez autonomne duše, tada bismo jednostavno bili bića navike i provodnici za energije i vrednosti. Na primer, da smo naučeni, kao što u suštini svi i jesmo, kako da živimo svoj život služeći određenim vrednostima, i da nemamo dušu, tada bi ispunjavanje tih uputstava bilo sve što život traži od nas. Ali mi posedujemo i jednu autonomnu oblast psihe koja izgleda ima svoj sopstveni plan i izražava nezadovoljstvo kada svojim ispunjavanjem spoljašnjih zadataka protivrečimo njenoj nameri. Možemo, i moramo, povremeno da uložimo svoju energiju u preživljavanje, bez obzira na poziv duše: vremenom, međutim, ako se pridržavamo niza pogrešno usmerenih zadataka dobijaćemo sve glasnije komentare iz unutrašnjosti. Što više fokus mog ega insistira na određenom ponašanju ili posvećenosti pod vlašću spoljašnjeg zahteva ili obuzet kompleksom, to brže će moja energija biti iscrpljena, to više će moje telo boleti, i sve manje i manje će sve imati smisla.
James Hollis, Ph.D.
Izvor: knjiga “Living Between Worlds: Finding Personal Resilience in Changing Times”
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Vladimir Đurić: Da li biste prodali novo jutro za milion dolara?
Može li se staviti cena na novo jutro, za koliko biste ga prodali? Da li je milion dolara ponuda koju biste prihvatili bez obzira na uslove? Dr Vladimir Đurić, doktor...
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Nema komentara.